Srbija i Crna Gora, priča o lošem i dobrom đaku

Piše: Željko Pantelić, Velike priče

Poraz Viktora Orbana na izborima u Mađarskoj je veoma bitan za države Zapadnog Balkana jer je sa njegovim prisustvom za stolom EU bilo gotovo nezamislivo vidjeti u dogledno vrijeme proširenje na države našeg regiona. Nije slučajno da je došlo do novog zamajca u procesu proširenja EU kroz davanje zelenog svjetla za kreiranje Radne grupe EU za pisanje Pristupnog ugovora sa Crnom Gorom, neposredno poslije izbornog rezultata u Mađarskoj.

Svima je jasno da je Ukrajina velika geopolitička priča i da se tu Zapadni Balkan „šlepa“, sa velikom prilikom da pojedine države regiona iskoriste novonastalu situaciju i uđu u EU ili joj se približe, prije svih Crna Gora. Tu dimenziju Zapadnog Balkana nikako ne mogu da shvate lideri u regionu, pogotovo dugovječni, sa interesima koji se ne zaustavljaju samo na politici.

Imamo čitavu generaciju političara koji već godinama, a neki i decenijama, ponavljaju iste priče, iste poteze, očekujući drugačije rezultate. To važi prije svega za predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ali i za sve vodeće lidere u BiH, od dugovječnih Milorada Dodika i Dragana Čovića do plejade bošnjačkih političara, uključujući iskusne poput Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, do nove generacije koju predvodi Elmedin Konaković.

Važi i za albanskog premijera Edija Ramu, ali i makedonskog Hristijana Mickoskog.

Izuzetak je crnogorski premijer Milojko Spajić, jedini koji nema san da doživotno vlada ili da iz premijerske ili predsjedničke fotelje ode u penziju, i sa konkretnim ciljem da uvede svoju zemlju u EU.

Gotovo sva rukovodstva zapadnobalkanskih država su toliko zamorila istim pričama i igrarijama partnere u EU da je broj lidera i donosilaca odluka spremnih da ih i dalje ozbiljno slušaju sve manji i manji. Sastanci sa njima su postali forma u kojoj se čeka da istekne vrijeme jer, praktično, ništa novo, a kamoli značajno, ne kažu ili urade, a vrlo lako daju obećanja.

Kancelar Fridrih Merc je prvi put u Nikoziji, na samitu EU, jasno, bez ostavljanja prostora za tumačenja ili kreativna čitanja, rekao da se ide na punopravno članstvo sa Crnom Gorom. Merc je dugo vremena izbjegavao da javno i direktno kaže da je punopravno članstvo jedini put za države kandidate za ulazak u EU.

U Njemačkoj je bila, i dalje jeste, veoma jaka struja koja zagovara kreativna rješenja za prijem novih članica. U toj igri je učestvovala i Francuska, budući da su se dvije strane prosto takmičile u plasiranju ideja o novim tipovima članstva u EU.

Međutim, velika većina članica EU, ali i uticajnih ličnosti u Berlinu i Parizu, i pogotovo iskusnih evropskih funkcionera i diplomata, insistirala je da je jedino moguće rješenje punopravno članstvo u EU i da bi sva druga, uslovno rečeno, kreativna rješenja samo dovela u pitanje proces i smisao proširenja.

Treba naglasiti da je dobar dio rasprava i plasiranja zamisli bio proizvod opterećenosti EU problemom Viktora Orbana i pitanjem Ukrajine. Sve se vrtjelo oko toga kako spriječiti da u EU uđe neka nova Mađarska i riješiti na adekvatan način pitanje Ukrajine.

Trampova administracija vrši veliki pritisak na EU da članstvo Ukrajine u Uniji bude dio sveobuhvatnog sporazuma sa Rusijom o zaključivanju mira. Međutim, EU nije spremna za takav potez, pogotovo ne u tako kratkom vremenskom roku na kojem insistiraju u Vašingtonu.

U prethodnih par nedjelja došlo je do velike promjene unutar EU kada je u pitanju odnos prema Crnoj Gori. Prema riječima naših kontakata, koji su veoma dobro upoznati sa crnogorskim dosijeom ili rade na njemu, u Briselu su svi shvatili da se „proširenje na Crnu Goru događa“, odnosno da su 2028. i 2029. godina realno dostižne za novo proširenje EU koje će obuhvatiti Crnu Goru i vjerovatno Island.

Nakon „zelenog svjetla“ Njemačke i Francuske i njihovog odustajanja od nekog novog tipa članstva u EU, jedini veliki politički problem za Crnu Goru na poslednjoj milji do članstva u EU je spor sa Hrvatskom. U EU pokušavaju da objasnne crnogorskim partnerima da se teška politička pitanja ne ostavljaju za kraj jer ona oduzimaju mnogo više vremena i u Briselu, i u državama članicama, i na domaćem terenu.

Crna Gora ima priliku da zatvori sporna pitanja sa Hrvatskom u narednih nekoliko nedjelja, i to na premijerskom nivou, gdje bi Spajić i Plenković trebalo da odigraju glavne uloge. Tu šansu apsolutno treba iskoristiti, to jest riješiti spor do kraja proljeća kako bi se do jula zatvorilo i 31. poglavlje koje blokira Hrvatska. To je veoma važno jer treba izbjeći moguće provokacije početkom avgusta, kada će se u Hrvatskoj slaviti „Oluja“, a u Srbiji komemorirati protjerivanje Srba iz Hrvatske, koje neizbježno ima svoje refleksije i na političke prilike u Crnoj Gori.

To što je bilateralni spor sa Hrvatskom zbir relativno malih ili, za one koji gledaju sa strane, trivijalnih pitanja, ne znači da ona ne mogu da naprave veliki problem. Bilo bi suludo da pitanje broda Jadran ili preimenovanje bazena u Kotoru posluže kao motiv za zaustavljanje Crne Gore na korak od članstva u EU, ili da ta dva spora budu pitanje principa crnogorske politike. Podgorica bi trebalo da proguta te „žabe“ jer oko pomenutih pitanja neće ići pritisak na Hrvatsku, već na Crnu Goru. U takvoj konstelaciji bolje je odmah riješiti problem prije nego što preraste u nešto mnogo komplikovanije.

Plenković je raspoložen za dogovor, jer zna da sporazum sa Crnom Gorom jača njegovu figuru u okviru EU i lansira ga kao političkog lidera regiona i svakako najjačeg aktera. Međutim, Plenković ima veliki problem na unutrašnjem planu, od desnog krila u njegovoj stranci (HDZ), ministra spoljnih poslova Gordana Grlića Radmana i te hercegovačke linije, plus Domovinski pokret i Zoran Milanović, koji igra neke svoje igre čije stvarne motive nije lako dokučiti.

Sve izvjesniji ulazak Crne Gore u EU, sa strankama na vlasti koje u svom imenu imaju pridev „srpska“ (Nova srpska demokratija), direktan je dokaz da niko u Evropi nema ništa protiv Srba ili Srbije. Crna Gora je i primjer da, kada postoji želja, motivisanost i riješenost onih koji vode državu da ispunjavaju uslove i da približavaju svoju zemlju članstvu u EU, rezultati postaju vidljivi i opipljivi. Srbija i Crna Gora su danas postale dijametralni primjeri kako ne treba i kako treba raditi.