Što nas gura?

Tekst i fotografije: Rale Radonjić

Inspirisan nedavnim sklopom negativnih iskustava u jako kratkom vremenskom periodu, a u neposrednoj blizini svog automobila za uživanje (ako se može tako nazvati) podstaknu me na razmišljanje – gdje mi to nalazimo inspiraciju za nastavak radova na projektima i prenosimo li ta iskustva sa neuspjesima i na privatni život…

Svi smo imali te situacije, pukne guma, nema rezervne ili je loša, pada kiša, nema vulkanizera u blizini ili je prošlo njihovo ionako krhko radno vrijeme, motor diže radnu temperaturu a nigdje nizbrdice u najavi, na sred autoputa, prejako stegnuti šarafi na točku, zapekao šaraf ili šta još ne, nešto što se obično desi nekome jednom a nekom nijednom u životu, desi vam se u petnaest minuta bilo koja tri od ovih situacija. Nervni slom kuca na vrata, u autu su vam djeca koja plaču, dizalica i trougao na dnu gepeka punog kofera i stvari za putovanje, 40 je stepeni i nigdje hlada ili pada ledena kiša, sve to dovodi do vrenja u ionako uzavrelom mozgu, ali na kraju sve prođe dobro.

Stigli ste na željenu destinaciju, ruke glib živi, malo ste se i posjekli u nekom nesvjesnom trenutku, ali stanete i gledate: ruke, auto, koljena, sve je tu, svi šarafi su na točku, auto stoji i gleda vas sa parkinga kao da je ono krivo, pokislo ili felerično usljed nedavnog nemilog događaja, u tom trenutku vam kroz glavu prolazi da ga nikad nećete prodati…

Spasilo vam je glavu nekoliko puta radeći svoj posao, ćutke, slušajući vaše komande, ono štucanje je u tom manevru nekako prestalo pa ste se izvukli iz nesreće u milisekundi, one loše gume nekako su zaustavile tonu ili dvije, iako su sto puta prije toga klizale kao po ledu, zahvaljivali ste mu se u sebi, tapkali po tabli…

Viša sila ima tendenciju da nagradi u hobijima, ili je to možda percepcija nas grešnih, pa se iza svakog kišnog oblaka pojavi duga, iza svake situacije sa bliskim kontaktom sa nesrećom pojavi se neki dobri Samarićanin i vrati nam vjeru u ljude i naš Bogom dani projekat.

Moderna auta nemaju taj momenat. Ili rade ćutke svoj posao ili ako se pokvare, ne pomaže voda, majko… Jedan od omiljenih automobila podgoričke publike a novije proizvodnje francuskog proizvođača sa amblemom lava na haubi u slučaju kvara na motoru, npr usljed pucanja čuvenog lanca, bude li spriječen startovati, nije moguće ni pomjeriti, jer inženjeri – a ko će drugi, nije osmislio način da se vozilu odblokira ručna kočnica, pa vas – ukoliko šlep služba ne posjeduje “navoze” niko živi ne može pomjeriti odatle do servisa. Dodamo li tom scenariju kišu, snijeg, zimu, ili crnogorski julski žaropek, pun auto stvari i članova porodice na mjestu dovoljno udaljenom od civilizacije, on dobija note horora.

To nijesu situacije u kojem će vam proraditi stokholmski sindrom, naprotiv, proradiće iskonska želja da se novog čeda otarasite prvom prilikom.

Razliku u takvim nesrećnim situacijama sa srećnim ishodom čine samo glavni “krivci”.

Naša auta za svaki dan nemaju taj luksuz da im se oproste česti gubici raznoraznih tečnosti, snage, bivaju proglašena tehnološkim viškom i idu na doboš poslije prve veće popravke najčešće. Projekti, s druge strane, mogu da nas “vuku za nos” mjesecima, mi ne popuštamo, naprotiv – bivamo istrajniji da dočekamo kraj radova.

Taj se fenomen dešava na bilo kojem kraju svijeta, a ta univerzalnost je zapravo most u oldtajmer i drugim srodnim zajednicama. Jedna stvar koja je ista kod Milutina sa Zastavom iz Bijelog Polja i Sebastiana sa bubom iz Argentine i o kojoj mogu, budu li se nekad sreli, pričati i povezati se kao da se znaju godinama.

Ne treba odustajati, poenta je priče. To parče puta i spušten krov čekaju iza ugla, vjerujte mi.