Strmi krš do velikog umjetnika: Đina Lazar, predsjednica Fondacije “Petar Lubarda”, za “Informacije CG”

Nakon Petrove smrti 1974, u narednih 30 godina, malo ko je vodio računa o njegovom stvaralaštvu. Ne smijemo zaboraviti da nema svaka država jednog takvog slikara kao što ga ima Crna Gora

Na Ljubotinju, u strmini Vignjevića, ispod Jame, i danas stoji kućište, ostatak i trag doma, u kojem je rođen Petar Lubarda. Do rodne kuće najznačajnijeg crnogorskog slikara, oronule i zarasle u drveće i korov, danas se, uz mnogo napora, može stići jedino neprohodnom, strmom kozjom stazom.

“Naša želja kao porodice je bila da se ta kuća obnovi i da mjesto rođenja slikara Petra Lubarde bude zabilježeno za nove generacije, kao što je to uobičajeno u svjetu. Urađeno je idejno rješenje, i znamo da je to samo prvi korak, jer se kuća nalazi u nerazvijenom kraju, bez infrastrukture svake vrste, a danas nema ni prilaza, jer je rastina vrlo gusta i okolina veoma zapuštena”, kaže Đina Lazar, sestričina Petra Lubarde i predsjednica Fondacije “Petar Lubarda”, koja je još 2015. godine objelodanila projekat čiji je bio cilj da svaki posjetilac doživi jedan prelijep prirodni kraj, krš iz kojeg je Lubarda upijao vizuelne širine i visine, zemljom i nebom.”

“Kad sam razmišljala o sadržaju tog prostora i kako će Vignjevići ljubotinjski postati atrakcija za posjetioce, vidjela sam uglavnom edukativni i turistički sadržaj, što o samom nekadašnjem životu, a što informacije o Petru Lubardi, i to kao dodatni dio posjete njegove sobe u Narodnom muzeju na Cetinju”, objašnjava Lazar.

Koliko su Ljubotinj, Vignjevići, cio ovaj kraj, bili značajni za Lubardino slikarstvo?

Taj krš Crne Gore, počevši od prvih sjećanja na rodno mjesto, imao je uticaj na njegovu maštu i stvaranje. Čovjek nosi u sebi “kalup” svog porijekla. Kod njega kamen je toliko dominantan u njegovim radovima, kao i svjetlost tog podneblja kao borba dobra i zla. To su teme kojima je Lubarda posvetio mnoga platna i svakako da je ponio sa sobom te upečatljive utiske djetinjstva, ne samo s te okoline nego i atmosfere kuća. Kasnije, šezdesetih godina, posvetio se drugim temama koje su ga zanimale, poput indijske filozofije. Tu je već drugi stil.

Danas, u Ljubotinju, Vignjevićima, osim spomen-biste, nema drugih tragova da je ovo rodni kraj velikog slikara?

Nakon Petrove smrti 1974, u narednih 30 godina, malo ko je vodio računa o njegovom stvaralaštvu. Jesu njegove slike bile po muzejima i galerijama u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, kao i u centrima kulture u Crnoj Gori, ali stručnjaci nisu istraživali dalje, ušao je u neki zaborav. Zbog toga najuži krug porodice, moja majka Vjera Dorner-Lubarda, Veljko, moj brat od ujaka, sinovac Lubardin, Đuro Lubarda i ja, uz prijatelje i poštovaoce Lubardinog stvaralastva, registrovali smo Fondaciju, sa željom da ona funkcioniše kao i druge fondacije poznatih umjetnika svijeta.

To mjesto se otuđilo, mještani su ga odavno napustili. Tu i tamo neko obrađuje zemlju, poneko dolazi za vikend, nema mladih, nema škole, u stvari nema života. Vignjevići i Ljubotinj, gdje je Lubarda kao dijete posmatrao, hodao stazama, upoznavao prva prirodna pravila i snage, trebalo bi, po našim zamislima, da postane mjesto gdje nove generacije mogu da steknu taj doživljaj, tu atmosferu nekadašnjeg života, surovog i slatkog u jednom prelijepom prirodnom kraju, kršu iz kojeg je Lubarda upijao vizuelne širine i visine, zemljom i nebom, gdje je razvio gledanje perspektive…

Urađeno je i idejno rješenje renoviranja kuće u kojoj je rođen Petar Lubarda.

Predložili smo da se na lokaciji koja pripada kući, u komunikaciji sa ostalim djelovima Ljubotinja, ostvari interaktivna aktivnost, tako da postane interesantno posjetiocima, strancima i lokalnom stanovništvu svih uzrasta, da stvarno zapamte to mjesto kao “rodno” mjesto Lubarde, i približe posjetiocu njegova djela, da prepoznaju uticaj toga krša koji ga je zauvijek vukao k sebi.

Od tradicionalne crnogorske kamene kuće nije ostalo mnogo. Postoji neki djelimični kontur kuće, koja je propala već prije 75 godina. Naša želja, kao porodice, je bila da se ta kuća obnovi i da mjesto rođenja slikara Petara Lubarde bude zabilježeno za nove generacije, kao što je to uobičajeno u svijetu. Tu ideju smo naveli kao jedan od ciljeva Fondacije, urađeno je idejno rješenje, i znali smo da je to samo prvi korak, jer se kuća nalazi u nerazvijenom kraju, bez infrastrukture svake vrste, a danas nema ni prilaza, jer je rastina vrlo gusta i okolina veoma zapuštena

Od samog početka aktivnosti Fondacije vrlo uporno smo se bavili ostvarenjem ideje da se okupe umjetnici iz tih zemalja gdje je Lubarda dobio najviša priznanja, a to uključuje Japan, Indiju, Beč, Holandiju, Francusku, Italiju i zemlje regiona. Nažalost, institucije se nisu se baš potrudile u tom smislu.

Na početku smo se fokusirali na proslavu 100 godina od Petrovog rođenja, 2007. godine. Nakon te proslave, predivno organizovane, dugo vremena se nije ništa dešavalo. Od 2010. godine, kada sam prihvatila da budem predsjednica Fondacije, sve do 2020. godine, kad je krenula pandemija, imali smo kulturna dešavanja na dan njegove smrti, 13. februar 1974, i dan rođenja, 27. jul 1907, da se obilježe. Projekti su bili razni, promocija knjiga i studija, predavanja… Sa srednjom školom na Cetinju “Petar Lubarda” smo razvili projekat pod nazivom “Lubarda kao inspiracija”. To je bio baš edukativan projekat. Učenici iz pet škola širom Crne Gore radili su svoja umjetnička djela inspirisani Lubardom. Teme su bile razne iz raznih ciklusa Lubardinih. Imali smo čast da na taj način se predstavimo pred publikom u raznim gradovima, na Cetinju, Herceg Novom, Baru, Nikšiću, Tivtu, Danilovgradu i Podgorici.

Fondacija je organizovala 2018. godine i međunarodnu koloniju.

Kolonija “Krš u Lubardinom pejzažu” je okupila umjetnike iz Crne Gore, Srbije, Slovenije, Makedonije, Njujorka, Brazila i Izraela. Svi ti umjetnici su pošli puni divnih utisaka iz Crne Gore, divili se Lubardinoj umjetnosti… Bio je to veliki napor, mjesecima smo napredovali korak po korak i pored tako zanimljivog projekta nije bilo moguće ponoviti ga bijenalno i ubijediti vlasti da ta afirmacija širi kulturne veze, privlači ciljan turizam i postavlja Crnu Goru u svjetski nivo umjetnosti.

Jeste li se obraćali za pomoć državnim organima?

Od prvog dana smo kontaktirali sa državnim organima. Prvi događaj, 2007. godine, održan je pod pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika države Filipa Vujanovića, a proslava 110 godina od rođenja Petra Lubarde je dobila podršku i pomoć Janka Ljumovića, ondašnjeg ministra kulture.

U međuvremenu, na sve događaje bili su uvijek pozvani ljudi iz ministarstva, prenosili utiske… Bila je to, da kažem, neka moralna podrška. Mala utjeha, ali barem znaju…

Nadam se da će to Ministarstvo kulture postupiti slično kao što je Srbija riješila taj problem osnivanjem institucije “Kuća legata”. Jedna institucija za sve umjetnike i fondacije i da to prihvate stručni ljudi koji će trajno držati to pod kontrolom i, svakako, da država prihvati da ta institucija ima svoj godišnji budžet. Vrlo je neprijatno kucati na vrata i moliti za donaciju…

Fondacija želi da 2027. dostojanstveno obilježi 120 godina od rođenja Petra Lubarde. Već smo upoznali relevantne institucije da uzmu to u obzir. To nam je trenutno prioritet. Fondacija je potpisala ugovor o saradnji sa CANU, to je značajno i važno. CANU već radi na monografiji koja će biti izdata sljedeće godine.

Imamo želju da se ono što smo odradili do sada nastavi, da projekat sa mladima “Lubarda kao inspiracija” uđe u školski program, da se nastave internacionalni bijenalni susret “Krš u Lubardinom pejzažu”, zatim tu su istraživanja, izložbe, međunardna saradnja i afirmisanje Lubarde u inostranstvu… Ne smijemo zaboraviti da nema svaka država jednog takvog Lubardu kao što ga ima Crna Gora.

Petar Lubarda je dobitnik mnogih međunarodnih nagrada. Na svjetskoj izložbi u Parizu, 1937. godine, u konkurenciji sa Pikasom, dodijeljen mu je Grand prix. Dvije godine kasnije, dobio je prvu nagradu na internacionalnoj izložbi u Hagu, a nagrađen je i Umjetničkom poveljom Tagore u Kalkuti.

Lubarda je dobio priznanja 1953. na Bijenalu u San Paolu, u Brazilu, 1955. na III Bijenalu u Tokiju, 1956. godine dobio je Internacionalnu nagradu Gougenhajm u Njujorku.

Lubarda je bio i laureat Herderove međunarodne nagrade koja se dodjeljuje u Beču.

U monografiji, na pitanje novinarke Tanje Đurović, Lubarda kaže: “… nije samo Crna Gora kamenita, ali pošto sam ja tu boravio dugo i pošto sam tu rođen, naravno, to je uvijek bilo preda mnom kao pojava, i te linije i te formacije i ta čitava struktura, toga je jako bogata baš u ovom kraju Crne Gore. Bogatija, recimo, nego u Švajcarskoj koja ima takođe brda, ali nijesu sva brda ista i nije svaka klima ista. U tom je možda bogatstvo raznih umjetnika sa strane – raznih krajeva. Vi ste mi rekli da sam se u posljednje vrijeme odvojio od Crne Gore. Znate, ako zagledate ko šta radi, još uvijek je jedan zid i jedan kamen. Uvijek kao jedan zapis”.