Tramp hoće da proširi Avramove sporazume

Predsjednik SAD Donald Tramp zalaže se za proširenje takozvanih Avramovih sporazuma. Čak bi i Iran trebalo da postane dio nove koalicije. O kakvom je sporazumu riječ — i ima li ova inicijativa šanse za uspjeh?

Sporazum je kratak, jedva nešto više od dvije stranice, i prilično neodređen: radi se o izjavama o namjerama u vezi sa mirom, spremnošću na dijalog i saradnji u oblastima nauke, umetnosti, medicine i trgovine. Međutim, u njemu se ne mogu naći konkretne mere.

Avramovi sporazumi (Abraham Accords Declaration) — nazvani po biblijskoj ličnosti koja se smatra zajedničkim praocem hrišćanstva, judaizma i islama — predstavljaju međunarodni sporazum iz vremena prvog Trampovog predsjedničkog mandata, čiji je cilj bio unaprjeđenje odnosa između Izraela, SAD i različitih islamskih država.

Američki predsjednik sada je javno pozvao više drugih država Bliskog i Srednjeg istoka da se pridruže takozvanoj Deklaraciji o Avramovim sporazumima. Ova inicijativa dolazi usred tekućih pregovora o mogućem dogovoru u vezi sa ratom u Iranu.

U objavi na svojoj platformi Truth Social, Tramp je naveo Saudijsku Arabiju, Katar, Pakistan, Tursku, Egipat i Jordan kao potencijalne nove partnere.

Predsjednik Tramp je priznao da bi pojedine države mogle da oklijevaju, ali je naglasio da bi „većina trebalo da bude spremna i voljna“ da potencijalni sporazum sa Iranom pretvori u „mnogo značajniji istorijski događaj“. Po njegovom mišljenju, naročito Saudijska Arabija i Katar trebalo bi brzo da djeluju. Ko odbije, pokazuje „loše namjere“ i ne bi trebalo da bude dio budućeg dogovora.

Uprkos postojećim tenzijama i djelimično otvorenom neprijateljstvu, Tramp je dočarao sliku ujedinjenog Bliskog istoka.

„Region bi bio ujedinjen, moćan i ekonomski snažan — možda kao nijedan drugi na svijetu“, napisao je.

U svoje planove je uključio čaki Iran, najvećeg neprijatelja Izraela. Ako bi Teheran potpisao sporazum sa SAD, prema njegovim riječima, bila bi „čast“ uključiti Iran u „svjetsku koaliciju bez presedana“.

Avramovi sporazumi potiču iz Trampovog prvog mandata. Godine 2020. njegova administracija posredovala je u istorijskom zbližavanju između Izraela i više država. Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Maroko i Sudan su tom prilikom normalizovali odnose sa Izraelom. Prošle godine sporazumu se pridružila i bivša sovjetska republika Kazahstan, koja je, međutim, već od 1992. održavala diplomatske odnose sa Izraelom.

Ovi sporazumi smatraju se prvom normalizacijom odnosa između Izraela i arapskih država još od mirovnih ugovora sa Egiptom iz 1979. i Jordanom iz 1994. Njihovi zagovornici ukazuju na rast regionalnih inicijativa i trgovine među partnerskim zemljama. Posebno su Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati zaključili brojne sporazume, uključujući i petogodišnji sporazum o razmjeni znanja u poljoprivredi.

Sporazumi su međunarodno često ocijenjeni kao diplomatski proboj. Oni su, takođe, prekinuli sa dotadašnjim konsenzusom da je normalizacija odnosa sa Izraelom moguća tek nakon rešavanja izraelsko-palestinskog sukoba i uspostavljanja rješenja dvije države.

Kritičari sporazuma, međutim, upravo to ističu kao problem. Naročito se Palestinci smatraju gubitnicima ovog procesa. Time su, kako je za časopis IPG-Journal blizak njemačkom SPD-u objasnio Halid Elgindi, „Palestincima oduzeta važna poluga pritiska prema Izraelu“. „Time su za Izrael nestali i neki od posljednjih preostalih podsticaja da okonča okupaciju palestinskih teritorija ili na drugi način prizna prava Palestinaca.“

Kratkoročno proširenje sporazuma trenutno se smatra malo verovatnim. Saudijska Arabija, na primjer, i dalje uslovljava normalizaciju odnosa sa Izraelom konkretnim napretkom ka osnivanju palestinske države.

Katar se, s druge strane, vidi kao neutralni posrednik u regionalnim konfliktima, pa se njegov ulazak smatra politički isključenim. Doha održava veze i sa militantno islamističkim Hamasom, koji se u EU i nekim drugim državama smatra terorističkom organizacijom, i gradi imidž podrške palestinskom pitanju. Normalizacija odnosa sa Izraelom narušila bi tu posredničku ulogu.

Potpuno nerealnim smatra se i zahtjev u vezi sa samim Iranom, čije neprijateljstvo prema Izraelu predstavlja centralni stub njegove državne doktrine.