„Trebalo je da učinimo više da zaštitimo mog oca”

Nikolas Maduro Gera, sin zatvorenog venecuelanskog čvrstorukaša, prvi put za zapadni medij govori o greškama svog oca i o tome kako je i sam potcijenio američku moć

U rano jutro 3. januara, SAD su otele venecuelanskog čvrstorukaša Nikolasa Madura. Oko 150 helikoptera i aviona izvelo je napade na mete u Karakasu, dok su elitne jedinice upale u vojni kompleks Fuerte Tiuna, savladale Madura i prebacile ga, zajedno s njegovom suprugom Silijom Flores, u Metropoliten pritvorski centar u Njujorku. Njih dvoje su od tada u pritvoru, čekajući suđenje. Američke vlasti optužile su ih za trgovinu drogom i terorizam.

Optužnicom je obuhvaćen i Nikolas Maduro Gera, tridesetpetogodišnji Madurov jedini sin. Nikolasito, kako ga zovu Venecuelanci, dugo je predstavljan kao “princ”, nasljednik oca koji se posljednjih godina na vlasti održavao prvenstveno namještenim izborima i represivnim obračunom s opozicijom. U vrijeme kada su milioni ljudi bježali od siromaštva iz zemlje najbogatije naftom na svijetu, Maduro Gera se pripremao za svoju buduću ulogu poslanika u Narodnoj skupštini. Sada će, po svoj prilici, morati da promijeni planove.

Odlučio je da govori za jedan zapadni medij kako bi pokušao da odbrani svog oca.

Maduro Gera prima posjetioce u Karakasu, na osmom spratu poslovne zgrade, u čijim hodnicima stražare namrgođeni pripadnici obezbjeđenja. Pogled kroz prozor pruža se na vojni aerodrom La Karlota, koji je 3. januara pogođen američkim bombama. Maduro Gera, koji nije visok kao njegov otac, ali je slične snažne građe, smiješi se dok pita: Želite li da sjedite pored mene ili biste radije nešto formalnije? I tako ovaj obostrani pokušaj približavanja počinje na sofi, gotovo bez ikakve distance između nas.

Maduro: Automatski odgovor bio bi: dobro. Ali, istina je da nosim težak teret. Pokušavam da ostanem pribran, da budem dorastao svojoj odgovornosti i da nastavim borbu za čavizam i našu revoluciju, ali nije lako.

Maduro: Pomisao na mog oca u zatvoru. Dok jedem, tuširam se ili sjedim negdje na sastanku, kroz glavu mi proleti pitanje: Kako je on?

Maduro: I tu bi automatski odgovor bio: dobro. Ali naravno da brinem, naročito za njegovo zdravlje. Moj otac se uvijek hranio vrlo zdravo. Mnogo povrća, malo šećera. Sada uglavnom jede ugljene hidrate, visoko prerađenu hranu, previše soli. Telefonom pokušava da nam pruži osjećaj da je snažan. Gledajte naprijed, kaže. Ne dozvolite nikome da vam oduzme sreću.

Špigl: Kada ste prvi put razgovarali s njim poslije hapšenja?

Maduro: Mjesec dana kasnije, 5. februara. Bio sam u Narodnoj skupštini i pripremao govor kada me je pozvao Silijin sin. Na vezi je imao mog oca i uključio je spikerfon, a onda sam čuo njegov glas: Halo? Niko? NIKO? Tata je! Čuješ li me? Bio sam paralisan. Povukao sam se u jedan ugao koji nije bio pod video-nadzorom kako bih mogao nesmetano da razgovaram s njim.

Maduro: Da je dobro. I da ga koljeno, povrijeđeno kada su ga američki vojnici oborili i prikovali za zemlju, više ne boli toliko.

Špigl: Kako izgleda njegova svakodnevica u zatvoru?

Maduro: U početku, dok je još bio u samici, svakog jutra je vježbao po sat vremena. Zatim bi pisao – dnevnik, sve što mu je bilo na umu. Od uskršnje sedmice nalazi se u zajedničkoj ćeliji sa još 18 zatvorenika. Kaže da polovina njih govori španski. Razgovara s njima, gleda televiziju, uči pomalo engleski.

Špigl: Da li je u ćeliji s drugim poznatim osobama?

Maduro: Koliko znam, nije. Didi je opet na slobodi, zar ne? Tekaši 69 je bio u njegovoj ćeliji dan i po. Razgovarao je s njim.

Špigl: Reper Tekaši 69 nedavno je u jednom podkastu rekao da vaš otac provodi mnogo vremena čitajući Bibliju.

Maduro: Da, više nego ikada ranije. U početku mi je preko telefona uvijek pričao o stihovima ili psalmima koje je upravo proučavao – Poslanica Jevrejima, Poslanica Rimljanima, Poslanica Galatima. Sada mogu da mu šaljem knjige preko Amazona; dozvoljene su knjige s mekim povezom. Naručio sam mu venecuelanski ustav, sabrana djela Simona Bolivara, metafiziku. Moja dvadesetogodišnja ćerka studira umjetnost. Otac me je zamolio da mu pošaljem ono što ona čita. Tako sam mu nabavio Šekspira, “Hamleta”, i Eshilovu “Orestiju”.

Špigl: Kako svojoj djeci objašnjavate šta se dogodilo njihovom djedu?

Maduro: To je bilo… to je bilo… Izvinite zbog suza. To je bio najteži dio tog dana. Imam sedmoro djece i ona su mu uvijek bila veoma bliska. Posljednji put smo ga vidjeli 31. decembra, na krštenju moje najmlađe ćerke. Trebalo je da se ponovo vidimo 3. januara, ali onda se to dogodilo. Djevojčice su se probudile usred noći od buke bombi. Rekle su da su imale košmare. Smirio sam ih i vratio u krevet. Još nijesmo znali šta se dešava. Ujutro sam želio da prvo čuju dobru vijest: Htjeli su da eliminišu vašeg djeda, ali su ga, hvala Bogu, samo oteli. Živ je. Djeca često pitaju za njega. Crtaju mu crteže koje mu šaljemo u Njujork.

Maduro: U našem domu u Karakasu. I mene su probudili prvi udari bombi. Okrenuo sam se ka supruzi i rekao: Čudan zvuk, zar ne? Zvučalo je drugačije od vatrometa koji se ovdje često ispaljuje. Kada sam otvorio prozor da pogledam, odjeknula je još jedna eksplozija. Nekoliko sekundi kasnije, djevojčice su stajale pored našeg kreveta. Onda je telefon počeo da zvoni. Zvale su me tetke, koje su živjele iza ugla od mog oca i sve su gledale, a da zapravo nijesu znale šta se dešava. Kada sam pozvao oca, odbio je poziv. Pomislio sam, dobro, sada nema vremena jer mora da razgovara s ministrom odbrane. S generalima. Kasnije sam pokušao još nekoliko puta. Međutim, tada se više uopšte nije javljao.

Maduro: Sve se odigralo veoma brzo. Kada su mi nekoliko dana kasnije dali njegov telefon – njegovi otmičari su ga, očigledno, u žurbi zaboravili – u našem četu pronašao sam audio-poruku koju je snimio, ali nikada nije poslao.

Maduro: Da padaju bombe. Da venecuelanski narod treba da nastavi borbu. Da naša domovina nikada neće biti kolonija. Bila je to oproštajna poruka. Mislio je da će umrijeti. Vi ste prvi koji za ovo saznajete.

Špigl: Novine su izvijestile da su vaš otac i njegova supruga pokušali da dođu do neke vrste bunkera.

Maduro: U kući u kojoj su živjeli nije bilo ničeg takvog. To je jednostavna kuća, sa staklenim vratima i tankim zidovima. Ta navodna sigurna soba zapravo je bila samo garderober.

Špigl: Nakon što je američki predsjednik Donald Tramp sredinom prošle godine poslao svoju mornaricu u Karibe, više puta je prijetio invazijom na Venecuelu. A ipak je djelovalo kao da je vaš otac zatečen nespreman.

Maduro: Uvijek je bio veoma oprezan. Iz bezbjednosnih razloga, čak ni ja često nijesam znao gdje spava. Ali nijesmo mislili da će napasti Karakas. Ako bi napali, mislio sam, to bi bila neka druga lokacija, s ciljem da se otvori prostor za pregovore.

Špigl: Kako je moguće da kubanske specijalne snage, koje je trebalo da štite vašeg oca, nijesu ubile nijednog američkog vojnika?

Maduro: Teško je reći – istraga je još u toku. Ono što je sigurno jeste da su upotrijebili tehnologije kakve ovdje nikada ranije nijesmo vidjeli. Ja, Nikolas Ernesto, potcijenio sam njihove sposobnosti. Istovremeno sam precijenio ono za šta smo mi sposobni. Iako smo znali da u slučaju napada nećemo imati kontrolu nad vazdušnim prostorom – nije isto znati to i doživjeti. Trebalo je da učinimo više da zaštitimo mog oca. U tom smislu, zakazali smo.

Špigl: U kom trenutku vam je te noći postalo jasno šta se dešava?

Maduro: Trebalo je vremena. Prva osoba s kojom sam razgovarao bila je Delsi Rodrigez.

Špigl: Dugogodišnja zamjenica vašeg oca, koja sada vodi vladu.

Maduro: To je bilo oko tri sata ujutro. Pozvala me je i pitala da li sam bezbjedan. Jesam, odgovorio sam, ali da li je ona čula nešto od mog oca? Ništa, rekla je. Te noći smo razgovarali nekoliko puta. U pola pet, nakon što sam telefonom razgovarao s ministrom unutrašnjih poslova, rekao sam supruzi: Nemoguće je da niko ništa ne zna. Ubili su ga. Malo prije šest, konačno su objavili onu poznatu fotografiju njegovog hapšenja.

Špigl: Šta vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu?

Maduro: Znate, stvari se mijenjaju. Kada sam se rodio, moj otac je bio vozač autobusa. Vjerujem u teoriju da imamo više života. Jedan se završio 3. januara, a počeo je novi, u kojem je moj otac fizički daleko.

Maduro: To je nova Venecuela koja se otvara prema svijetu. Novi politički trenutak, zasnovan na dijalogu i pomirenju. Predugo se Venecuela ukopavala u sukobe koji ne vode nikuda. Potreban nam je put ka prosperitetu i miru.

Špigl: Gdje biste politički smjestili novu vladu – na ljevici ili više na desnici?

Špigl: Mnogi je prije svega doživljavaju kao pragmatičnu.

Maduro: Važno je da se proizvodne snage stave u službu naroda, a ne krupnog kapitala. Imamo socijalistički model, ali sada moramo da pravimo ustupke, pregovaramo, sklapamo sporazume kako bismo sačuvali suverenitet. Ovdje ne vlada krajnja desnica.

Špigl: Zašto reforme nijesu mogle biti pokrenute za vrijeme vašeg oca?

Maduro: Nemam drugo objašnjenje. Posljednjih sedmica prošle godine moj otac je neprestano insistirao na razgovorima, ali Tramp nije želio da razgovara. Nemam pojma zašto. Kao što sam rekao, moj otac je bio vozač autobusa. Nikada nije studirao na univerzitetu. Možda su ga gledali s visine. Pa ipak je uspio da vodi našu zemlju kroz neke od najtežih trenutaka u našoj istoriji. Zbog sankcija gotovo da nijesmo imali prihoda. Bilo je to vrijeme puno problema, grešaka i pretjerivanja. Ali pogledajte koliki su resursi bili potrebni da ga izvedu iz zemlje -vojni, ekonomski, politički.

Špigl: Ubrzo nakon hapšenja, Donald Tramp je izjavio da će od sada on upravljati vašom zemljom.

Maduro: Ne brinite: sve što se trenutno dešava naša je sopstvena inicijativa – zakon o amnestiji, otvaranje naftnog sektora. Naš najvažniji partner u nafti su SAD. Uvijek su to bile. Nikada nijesam spalio američku zastavu. Sada smo napadnuti i moramo da pronađemo način da stabilizujemo zemlju. Ponekad morate da napravite korak unazad da biste skočili naprijed.

Špigl: Spolja gledano, djeluje kao da te ustupke pravite prije svega zato da biste ostali na vlasti.

Maduro: Venecuela više ne može da izdrži sankcije. Možemo biti ideološki različiti, možemo raspravljati o različitim ekonomskim ili društvenim modelima, ali za nas, kao zemlju na sjeveru Južne Amerike, prirodni partneri su Evropa i SAD. Potreban nam je Zapad da bismo se razvijali.

Špigl: Vašington je vašoj zemlji propisao model u tri faze: ekonomsku stabilizaciju, institucionalnu reformu i povratak demokratiji. Koliko će vremena proći do tih izbora?

Maduro: Kada sam na ulici, nemam utisak da Venecuelanci ove godine imaju bilo kakav apetit za glasanje. Ljudi žele predah, plan koji vodi ekonomskom rastu. Osim toga, potrebno je vrijeme, jer bi taj izborni proces bio moguć samo u okviru širokog političkog dogovora.

Špigl: Horhe Rodrigez, predsjednik Narodne skupštine, nedavno je pozvao Venecuelance koji su pobjegli u inostranstvo da se vrate i oproste. Šta je time mislio?

Maduro: To je rekla i njegova sestra, predsjednica Delsi, kada je potpisala zakon o amnestiji: Moramo oprostiti. I moramo prihvatiti molbe za oproštaj. Isto važi i za mene: oprostiću svima koji snose odgovornost za 3. januar. Kada će to biti? Ne mogu da kažem, ali u mom srcu nema ni mržnje ni ogorčenosti. Moj otac je znao u šta se upušta.

Špigl: Da li je moguće da je Horhe Rodrigez aludirao na pokradene predsjedničke izbore? Ili na nasilje koje je država potom primijenila nad demonstrantima?

Maduro: Mnogi Venecuelanci koji su otišli u egzil ambasadori su apokalipse. Dopustili su da ih otruju međunarodni mediji. Ali nemojte me pogrešno shvatiti. Zaista je bilo teških trenutaka, grešaka koje smo napravili, pretjerivanja zbog kojih mi kao čavisti moramo da tražimo oproštaj. Odgovornost da napravimo prvi korak leži na nama.

Špigl: Šta podrazumijevate pod “pretjerivanjima”?

Maduro: Na primjer, ponašanje policije. Ili pravosuđa, koje nije uvijek garantovalo pravična suđenja. Pravo na odbranu. To je veoma ozbiljno.

Špigl: Nakon usvajanja zakona o amnestiji, posljednjih sedmica oslobođene su stotine političkih zatvorenika. Istovremeno, mnogi se žale da su ljudi i dalje u zatvoru iz političkih razloga.

Maduro: Oni koji su i dalje u pritvoru nijesu naprosto neistomišljenici. To su prije svega ljudi koji su pokušali da izvedu atentate na mog oca. Takva krivična djela ne potpadaju pod zakon o amn estiji.

Špigl: Sada, kada je vaš otac odveden u Njujork, možete li bolje da razumijete rođake političkih zatvorenika?

Špigl: Šta možete da učinite za svog oca iz daljine?

Maduro: Ono što mi preostaje jeste da njegovo sjećanje održim živim u javnosti. Da to kažem naglas: moja porodica nema nikakve veze s drogom ni s teroristima. Sve ovo je političko suđenje. Venecuela je naftna država, a ne narko-država. Zato vam zahvaljujem što ste me saslušali. To je, usput, bila još jedna greška: što smo se previše zatvorili u sebe, kao kornjače u oklop. Moramo češće da razgovaramo. Moramo sebi dozvoliti da budemo suočeni s kritikama.

Prošlo je svega nekoliko sati od Madurovog hapšenja kada je Tramp objavio da će se Venecuelom ubuduće upravljati iz Vašingtona kao nad vazalnom državom. Za razliku od Madura, kojem se redovno rugao, sada hvali Rodrigeza zbog reformi kojima je američkim kompanijama omogućen pristup naftnim i mineralnim resursima. Krajem februara, uz pomoć Madura Gere, Narodna skupština usvojila je zakon o amnestiji kojim su oslobođene stotine političkih zatvorenika, među njima i nekoliko poznatih opozicionih ličnosti koje su, nakon pokradenih predsjedničkih izbora 2024, nestale u režimskim zatvorima za mučenje.

Mnogi su i dalje iza rešetaka. To što se sada tolerišu bdjenja i demonstracije kojima se podsjeća na sudbinu tih zatvorenika neki tumače kao znak opreznog otvaranja. Ostaje, međutim, nejasno da li se to dešava dobrovoljno ili samo pod pritiskom američkih diplomata koji su, pošto se njihova ambasada i dalje renovira poslije godina prekida komunikacije, smješteni u hotelu Džej-Dabliu Meriot, blok udaljenom od kancelarije Madura Gere.

Koliko su te promjene trajne? Da li naftna groznica o kojoj trenutno sanjaju mnogi direktori energetskih i rudarskih kompanija dugoročno znači povratak vladavini prava i demokratiji? To su pitanja oko kojih se trenutno vrte razgovori u Karakasu, dok sjećanje na Madura polako blijedi.