Ukrajinski suverenitet narušavan je mnogo prije Trumpa

Ukrajinska vlada je nedavno počela proces otvaranja ponuda za strane kompanije za iskopavanje naslaga litija u zemlji. Među zainteresovanim investitorima je i konzorcij povezan s Ronaldom S. Lauderom, za kojeg se vjeruje da je blizak Donaldu Trumpu, predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država.

Ponuda je dio sporazuma o mineralima potpisanog u aprilu koji bi trebao dati SAD-u pristup mineralnom bogatstvu Ukrajine. O sporazumu se pregovaralo mjesecima, a Trump ga je predstavio kao „vraćanje usluge“ za američku vojnu podršku ukrajinskoj vojsci.

Konačni tekst, koji je ukrajinska strana slavila kao „povoljniji“ u poređenju sa ranijim verzijama, otvara put američkim investicijama u rudarski i energetski sektor u Ukrajini. Odluke o ulaganjima zajednički će donositi američki i ukrajinski zvaničnici, dobit neće biti oporezovana, a američke kompanije će imati povlašteni tretman na tenderima i aukcijama.

Mnogi su kritikovali Trumpov zahtjev za pristup ukrajinskom rudnom bogatstvu kao narušavanje ukrajinskog suvereniteta i eksploataciju u vrijeme kada ta zemlja vodi rat i u velikoj mjeri ovisi o američkom oružju. No, ovo teško da je odstupanje u historiji odnosa Ukrajine i Zapada. Već više od jedne decenije, Kijev se suočava s pritiskom Zapada da donosi odluke koje nisu nužno u interesu njegovog naroda.

Možda najpoznatije optužbe za trgovinu utjecajem Zapada vežu se za sina bivšeg američkog predsjednika Josepha Bidena – Huntera Bidena. Postao je član odbora ukrajinske kompanije za prirodni plin Burisma u maju 2014. godine, tri mjeseca nakon što je Viktor Janukovič, proruski predsjednik Ukrajine, pobjegao u Rusiju tokom protesta širom zemlje.

U to vrijeme, Biden nije bio samo potpredsjednik u administraciji predsjednika Baracka Obame, nego i njen glavni čovjek za američko-ukrajinske odnose. Tokom pet godina, Hunter Biden je kao član odbora zarađivao do 50.000 dolara mjesečno. Očigledni sukob interesa u ovom slučaju smetao je čak i evropskim saveznicima Ukrajine.

No, uplitanje Bidena otišlo je mnogo dalje od toga. Kao potpredsjednik, otvoreno je prijetio tadašnjem ukrajinskom predsjedniku Petru Porošenku da će blokirati milijardu dolara američke pomoći ako ne smijeni ukrajinskog glavnog tužioca, kojem se Washington protivio.

Kada je Biden postao predsjednik, njegova je administracija, zajedno s Evropskom unijom, provodila pritisak na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da stranim „stručnjacima“ da ključnu ulogu u izboru sudija u ukrajinskim sudovima. Kao rezultat toga, tri od šest članova Etičkog vijeća Visokog pravosudnog vijeća, koje provjerava sudije, sada su članovi međunarodnih organizacija.

Zabilježeno je oštro protivljenje ovoj reformi, čak i unutar političke stranke Zelenskog. No, morao je nastaviti taj proces.

Ukrajinska vlada je pod pritiskom Zapada usvojila i druge nepopularne zakone. Parlament je u 2020. godini usvojio zakon koji je predstavio Zelenski i koji je ukinuo zabranu prodaje privatnog poljoprivrednog zemljišta. Iako su ankete pokazivale da je većina Ukrajinaca protiv takvog poteza, pritisak sa Zapada prisilio je ukrajinskog predsjednika da se povuče.

Široko rasprostranjeni protesti protiv tog poteza prigušeni su ograničenjima pandemije. Nakon toga, poljoprivrednim sektorom Ukrajine u još većoj mjeri dominiraju velike, izvozno orijentisane multinacionalne kompanije sa štetnim posljedicama po sigurnost hrane u državi.

Pokušaji osporavanja tih nepopularnih zakona potkopani su napadima na sudove. Kijevski okružni upravni sud je naprimjer presudio da zakon o reformama pravosuđa krši suverenitet i ustav Ukrajine, ali ta je odluka bila poništena kada je Zelenski raspustio sud nakon što su Sjedinjene Američke Države uvele sankcije glavnom sudiji, Pavlu Vovku, zbog optužbi za korupciju.

I Ustavni sud, na kojem su također postojali pokušaji osporavanja nekih od tih zakona, suočio se s pritiskom. Zelenski je 2020. pokušao otpustiti sve sudije suda i poništiti njihove odluke, ali nije uspio. Zatim je 2021. godine Aleksandra Tupitskog, predsjednik suda, sankcionisao SAD, opet zbog optužbi za korupciju. To je olakšalo njegovo uklanjanje nedugo potom.

S obzirom na to da se Zapad toliko upliće u unutrašnje poslove Ukrajine, povjerenje javnosti u suverenitet države je potkopano. Anketa iz 2021. pokazala je da gotovo 40 posto Ukrajinaca ne vjeruje da je njihova država potpuno nezavisna.

Zapad se ne miješa samo u ukrajinsko upravljanje, i ukrajinska ekonomija suočena je s vanjskim pritiscima. Godine 2016. američki ambasador u Ukrajini Geoffrey Pyatt pozvao je tu državu da postane „poljoprivredna supersila“. Čini se da je država zaista krenula tim putem, nastavljajući proces deindustrijalizacije.

Od 2010. do 2019. godine, udio industrije u ukrajinskom bruto domaćem proizvodu pao je za 3,7 posto, dok je udio poljoprivrede porastao za 3,4 posto.

Ovo nije koristilo Ukrajincima. UNICEF je otkrio da se gotovo 20 posto Ukrajinaca suočavalo sa „umjerenom do teškom nesigurnošću hrane“ od 2018. do 2020. godine, što je brojka koja je porasla na 28 posto do 2022. To je više nego dvostruko više od iste brojke za EU.

To je zato što je širenje poljoprivrede podržalo izvozno orijentisane monokulture poput suncokreta, kukuruza i soje. Iako je Ukrajina postala najveći svjetski izvoznik suncokretovog ulja 2019. godine, studija iz 2021. pokazala je da je dominacija intenzivno uzgajane monokulture u poljoprivredi dovela 40 posto zemljišta u opasnost od iscrpljivanja.

Sporazum o slobodnoj trgovini s Evropskom unijom iz 2016. također je podstakao izvoz po niskim cijenama. Zbog restriktivnih odredbi sporazuma, ukrajinski biznismeni su se žalili da domaći proizvodi često ne mogu doći na evropska tržišta, dok su evropski proizvođači preplavili Ukrajinu. Ukrajina je 2021. imala trgovinski deficit od četiri milijarde eura (4,7 milijardi dolara) sa EU, izvozeći sirovine i uvozeći prerađenu robu i mašine.

U međuvremenu je ukrajinska industrijska proizvodnja propala pod udarima zatvorenih izvoznih tržišta, zapadne konkurencije i neoliberalne ekonomske politike kod kuće. Prema podacima Ministarstva privrede, do 2019. godine proizvodnja automobila smanjena je na 31 posto u odnosu na nivo iz 2012. godine, proizvodnja vagona za vozove na 29,7 posto, proizvodnja mašina i alata na 68,2 posto, metalurška proizvodnja na 70,8 posto i proizvodnja poljoprivrednih mašina na 68,4 posto.

Godine 2020. vlada novoizabranog Zelenskog pokušala je intervenisati. Predložili su novi zakon za zaštitu ukrajinske industrije, prijedlog zakona 3739, čiji je cilj bio ograničiti količinu stranih proizvoda kupljenih ukrajinskim državnim ugovorima. Član parlamenta Dmitro Kiselevski ukazao je na činjenicu da dok se samo pet do osam posto državnih ugovora u SAD-u i Evropskoj uniji ispunjava uvozom, iste brojke su iznosile 40 do 50 posto u Ukrajini.

Međutim, prijedlog zakona 3739 odmah su kritikovali EU, SAD i prozapadnjačke nevladine organizacije u Ukrajini. Tako je bilo uprkos činjenici da zapadne države imaju niz metoda da zaštite svoja tržišta i državne nabavke od stranaca. U konačnici je Zakon 3739 usvojen sa značajnim amandmanima koji su osigurali izuzetke za kompanije iz SAD-a i Evropske unije.

Nedavno obnavljanje carina EU-a na ukrajinski poljoprivredni izvoz, koje je ukinuto 2022. godine, još je jedna potvrda da Zapad štiti svoja tržišta, ali želi neograničen pristup Ukrajini, na štetu ukrajinske ekonomije. Ukrajinski zvaničnici zabrinuti su da bi taj potez smanjio ekonomski rast ove godine sa procijenjenih 2,7 posto na 0,9 posto i koštao zemlju 3,5 milijardi dolara izgubljenih prihoda.

U svjetlu svega ovoga, Trumpov sporazum o mineralima odražava kontinuitet u politici Zapada prema Ukrajini, a ne odstupanje. Ono što je američki predsjednik uradio drugačije je to da je pokazao javnosti kako čelnici sa Zapada maltretiraju ukrajinsku vladu da bi dobili šta žele – nešto što se obično dešava iza zatvorenih vrata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.