Verdijev „Trubadur” mađarskih vojnika: Krajem 19. vijeka u Pljevljima je prvi i posljednji put izvedena opera

U publici se našlo i oko sto pedeset turskih oficira, predvođenih Sulejman Haki-pašom, koji nije mogao da vjeruje da su izvođači zapravo oficiri…

Krajem XIX vijeka, u varoši na krajnjem rubu tadašnje carevine, daleko od Beča i Pešte, u Pljevljima se dogodio neobičan kulturni događaj koji se prije mogao očekivati u velikim evropskim gradovima, nego u kasarnskom prostoru austrougarskog garnizona.

Upravo tu, mađarski vojnici i njihovi oficiri izveli su Verdijevog “Trubadura” pred publikom kakvu Pljevlja do tada nijesu vidjela. Kasnije će se ispostaviti da je to bio prvi i posljednji put kada su Pljevljaci imali priliku da u svom gradu poslušaju jednu od najpoznatijih Verdijevih opera.

Koncert nije organizovan u velikoj operskoj sali, već u oficirskom klubu pretvorenom u pozornicu. I ne od profesionalnih umjetnika, već od vojnika koji su vjerovali da muzika može biti jednako važna kao i vojna vježba.

Ovaj nesvakidašnji događaj zabilježili su Geza Varadi i Imre Laki, koji su kao austrougarski vojnici boravili u pljevaljskom garnizonu. Jedan od njih bio je vojnički sveštenik. Zahvaljujući njihovim zapisima, danas znamo da su Pljevlja krajem XIX vijeka bila pozornica na kojoj je opera, makar na jednu noć, zasjala punim sjajem.

Njihova svjedočanstva, pretočena u knjigu, otkrivaju jednu gotovo zaboravljenu sliku Pljevalja s kraja XIX vijeka, sliku grada u kojem su se, usred vojnih obaveza i nesigurnog pograničnog života, njegovale umjetnost, muzika i društveni život.

Pukovi koji su boravili u Pljevljima, tvrde autori u zapisima, nijesu dopustili da ih izolacija pretvori u sumorne čuvare granice. Naprotiv, razvijali su kulturu, druženje i umjetnost, uspostavljajući odnose ne samo sa svojim vojnicima, već i sa turskim oficirima i obrazovanim slojem lokalnog stanovništva.

Pioniri takvog društvenog života bili su oficiri 23. pješadijskog puka. Njihov komandant shvatao je da vojsci nije dovoljna samo dobra ishrana i vojna obuka. Slobodno vrijeme, smatrao je, mora biti ispunjeno sadržajem koji oplemenjuje duh. Kartanje i dosada nijesu smjeli biti jedina razonoda. Muzika i pjesma, vjerovao je, uzdižu čovjeka.

U tome je imao snažnu podršku natporučnika Filipa Vintera, nekadašnjeg učenika uglednog mađarskog kompozitora Antala Šipoša. Vinter je u vojsku donio svoju ljubav prema muzici i nevjerovatnu energiju. Njegova vizija i upornost ubrzo su dobili konkretan oblik kada je osnovano prvo opersko društvo u istoriji Pljevalja.

Bio je to hrabar poduhvat. Društvo je brojalo dvadeset pet dobrovoljaca oficira i zastavnika. Šest mjeseci su trajale probe za prvu predstavu. Izbor je pao na Verdijevo remek-djelo “Trubadur”.

Možda je najneobičniji detalj taj što su se probe često prekidale zbog borbi. Oficiri bi po četiri ili pet dana bili na terenu, vraćali se iscrpljeni i odmah nastavljali sa probama, slušajući Vinterove primjedbe kao da se ništa nije dogodilo.

“Vinter je bio dirigent, režiser, učitelj i pokretačka snaga cijelog projekta. Neki članovi nijesu znali ni da čitaju note. S njima je, do iznemoglosti, uvježbavao glasove. Mlađi oficiri i zastavnici pjevali su ženske dionice, dok su ostali činili muške glasove i hor. Scenografiju su pripremali natporučnici Nehtvatal i Gstetner, a ženske kostime su obezbijedile oficirske supruge”, zapisali su Varadi i Laki ono što su vidjeli i doživjeli za vrijeme boravka u Pljevljima.

Oficirski klub je adaptiran u pozorište. Hol je postao bina, ispred koje je bio smješten orkestar, sastavljen dijelom od vojnog orkestra. Vijest o predstavi proširila se daleko izvan Pljevalja. U grad su pristizali oficiri i činovnici iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine sa porodicama. Rasprodato je svih pet stotina karata.

U publici se našlo i oko sto pedeset turskih oficira, predvođenih Sulejman Haki-pašom. Iščekivanje je bilo nalik onome u velikim prijestonicama pred premijere.

Kada je zazvučala uvertira, sala je utihnula. A onda je uslijedio aplauz koji se tokom večeri stalno vraćao. U prvom činu, nakon moćnog vojnog hora, publika je ustajala, mahala maramicama, a mnogi nijesu krili suze. Prizor je, zapisali su svjedoci, ličio na san iz “Hiljadu i jedne noći”.

“Sulejman-paša nije mogao da povjeruje da su izvođači zapravo oficiri. Po završetku predstave popeo se na binu da se lično uvjeri. Sa zaprepašćenjem je prepoznao da je Leonoru tumačio poručnik Bišof, koji je za tu ulogu obrijao brkove. U drugim ulogama prepoznao je poručnike Huberta, Nehvatala, Staničiča, Gstetnera, Fišera, Patucija, Hartmana, Akatša, Heningsa i druge. Najviše ga je iznenadilo što je za dirigentskom palicom stajao upravo Vinter”.

Pljevaljska operska večer godinama je prepričavana po okupiranim pokrajinama. Čak je i baron Apel, omiljeni komandant korpusa, izrazio posebno zadovoljstvo ovim poduhvatom.