Vuković: Ekonomska istorija Crne Gore od povratka nezavisnosti – kupovanje vremena pomoću izgovora

Analitičar i direktor Fidelity Consultinga, Miloš Vuković je u analizi koju je uradio za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) naveo da je Crna Gora od obnove nezavisnosti promijenila više vlada i fiskalnih paradigmi nego suštinskih elemenata svog razvojnog modela i da je umjesto dosljedne razvojne strategije vođena politika kratkoročnih prilagođavanja

Ekonomska istorija Crne Gore od povratka nezavisnosti do danas može se opisati kao dvije decenije sistematskog kupovanja vremena pomoću sve novijih izgovora, ocijenio je ekonomski analitičar i direktor Fidelity Consultinga, Miloš Vuković.

On je u analizi koju je uradio za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) naveo da je Crna Gora od obnove nezavisnosti promijenila više vlada i fiskalnih paradigmi nego suštinskih elemenata svog razvojnog modela i da je umjesto dosljedne razvojne strategije vođena politika kratkoročnih prilagođavanja.

Analiza je pripremljena u okviru dijaloga koji CDT sa Institutom Damar pokreće povodom obilježavanja 20 godina nezavisnosti. U njoj se navodi da je za dvije decenije improvizacija postala dominantan metod ekonomskog upravljanja.

U analizi se dodaje da je svaka generacija nosilaca ekonomske politike imala spreman izgovor zašto ozbiljne strukturne reforme moraju da sačekaju – nekada zbog povoljne ekonomske konjunkture koju ne treba kvariti, pa onda zbog krize koju treba prebroditi, te zbog izbornog ciklusa koji ne trpi nepopularne mjere.

U analizi se ocjenjuje da je umjesto definisanog koncepta o tome šta privreda proizvodi, izvozi i kako jača svoju otpornost, dominantno izgrađena ekonomija oslonjena na ličnu potrošnju, uvoz, tržište nekretnina, sezonski turizam i kontinuirano zaduživanje.

Drugim riječima, dodaje se, rast je dominantno bio funkcija priliva novca, a ne vještine povećanja produktivnosti.

Kako se navodi u Vukovićevoj analizi, u prvim godinama nakon obnove nezavisnosti, agregatni pokazatelji djelovali su solidno a snažan priliv stranih direktnih investicija, otvaranje države i rast cijena nekretnina kreirali su privid ubrzane konvergencije ka razvijenim ekonomijama, a taj privid je, navodi kreirao i prvi veliki izgovor – ako brojevi rastu, čemu onda strukturne reforme.

“Pokazalo se da rast nije počivao na proširenju proizvodne baze niti na rastu ukupne produktivnosti, već na eksternim prilivima i kreditnoj ekspanziji”, navodi se u analizi.

Sljedeći izgovor, kako se dodaje u dokumentu, nastao je nakon globalne finansijske krize 2008. i 2009. godine koja je potvrdila dijagnozu.

“Umjesto da posluži kao okidač za strukturno repozicioniranje privrede u pravcu jačanja produktivnih sektora, izvozne diversifikacije i osnaživanja ljudskog kapitala, kriza je tretirana kao ciklični poremećaj, a zatim i kao još jedan izgovor – u uslovima krize, naime, nije trenutak za bolne reforme”, dodaje se u dokumentu.

Uslijedila je, kako se precizira, pandemija COVID19 i novi izgovori – da je riječ o vanrednoj okolnosti koja zahtijeva vanredne mjere, pa su redovne strukturne reforme ponovo odložene.

"Onda je došao i program Evropa sad koji je paket sa značajnim implikacijama na strukturu javnih prihoda i dugoročnu fiskalnu održivost, uz novi izgovor – argument da će rast nominalnih primanja sam po sebi pokrenuti privredu zamijenio je ozbiljnu analizu efekata na produktivnost, inflaciju i tekući račun", zaključuje se u saopštenju.