Vučić, Boske i Baja! Ko je ubio, a ko je pucao?

Kako mafijaška država prikriva svoje zločine i čuva ljude od posebnog povjerenja, priča o vlasti, lojalistima i sistemu koji proizvodi nasilje i zataškavanje

Slušao sam ja u ovoj zemlji da sam ubio Olivera Ivanovića, da sam ubio Cvijana, slušao sam u ovoj zemlji, šutjeli ste i pravili se blesavi za Jovanjicu. Šutjeli ste u ovoj zemlji za ne znam šta, zapomagao je u studiju RTS-a predsjednik Srbije u svom omiljenom rijaliti nastupu, tobože ljut i iznerviran, a u stvari ciničan i pokvaren. U jubilarnom desetom pokušaju da relativizuje mafijaški obračun i umanji štetu od zločina na Senjaku, gdje je 12. maja neki Boske Vuković brutalno likvidirao dojučerašnjeg brata iz Ćacicilenda Baju Nešovića. Nezavisni mediji u Srbiji javljaju da je Boske isplaćivao dobrovoljce koji su u šatorima glumili studente koji hoće da uče, dok je Baja bio zadužen za batinaše i krimose sa crnim kapuljačama. Što opet potvrđuje tezu beogradske opozicije da su Boske i Baja bili dio lojalista, najodanijih ljudi predsjednika Vučića, spremni da za njega odrađuju važne zadatke. Od Ćacilenda do čuvanja partijskih kutija na lažiranim izborima.

Na kraju su se nekadašnji šefovi Ćacilenda obračunali na još jednom svetom mjestu AV režima i njegove kamarile – u restoranu “27”, rezervnom štabu Vučićeve Vlade, stranke i mafije, nekom njihovom malom ribarskom selu. Ono što je za predsjednika Srbije ispao veliki udes nije sukob prvaka dva kriminalna klana – nisu oni akademici, cinično zaključi sam AV – već navodni organizator sučeljavanja i obračuna, Veselin Milić, šef beogradske policije i nosilac najvišeg državnog odlikovanja. Do juče desna ruka gospodara AV Vesko Milić, nekrunisani kralj podzemlja i gazda policijskog aparata, nije bio samo zaslužan za okupljanje Baje i Bosketa te večeri, već izgleda i za “ceremoniju” morbidnog Bajinog ispraćaja u bure, nakon likvidacije. Danima su policija i vojska tražili tijelo ubijenog, na kraju su pronašli zakopano limeno bure čiju sadržinu sada ispituju forenzičari.

Najveća ironija koja razotkriva pravo lice režima, leži u činjenici da je srpska i regionalna javnost za likvidaciju nekog Baje Nešovića saznala tek dva dana kasnije, i to od odbjeglog tviteraša i neformalnog portparola kavačkog klana Miloša Medenice. Srpska policija je vjerovatno u danima šutnje pregovarala sa Šefom i Milićem kako da se umanji šteta i frizira sami događaj. Odmah je bilo jasno da je na djelu receptura iz kuhinje Vučićevog decenijskog partnera i saveznika Đukanovića, s ciljem da se lažira istraga, prepariraju svjedoci, sačuvaju važni ljudi. Sjećamo se duge ispružene ruke koja je 2000. ispred Kliničkog centra ubila Nikšićanina Radovana Kovačevića, i šta su sve, nakon zločina, naše institucije i organi učinili da naš Brano nikad ne ode na zasluženu robiju. Štaviše, nakon smrti, priređen mu je ispraćaj dostojan velikana, kome su prisustvovali bivši šef države i premijer, njegov brat, nekadašnji ministri i aktuelni vrh novog, mladog i pametnog DPS. Pravo je čudo kako se Brana nije sjetio i nejaki Jakov kada je nedavno dijelio ordenje povodom Dana nezavisnosti. Već viđeni i više puta ponovljeni scenario lažiranih istraga u malenom Montenegru, Vučić sada pokušava da proda svom biračkom tijelu, kao primjer državne brige za pravdu i poštovanje zakona. Gdje je on, AV, Eliot Nes a ne neki naš Veselin Veljović ili Vesna Medenica. Ali za bilo kog građanina Srbije koji nije kupljen, zastrašen ili opijen propagandom, nema dileme – Baju je ubila država, koju je kreirao upravo sveznajući i svemoćni gospodar Vučić! Ko je pucao u Baju, tehničko je pitanje.

Džaba se zato predsjednik Srbije prenemagao u studiju Bastilje, gazeći po Zozi, preplašenom držaču mikrofona, džaba se kleo da nema nikakve veze sa ubistvom Baje Nešovića, koliko ni sa onima Olivera Ivanovića i Vladimira Cvijana, džaba se trudio da spinovanjem i zamjenom teza prikrije suštinu i zamagli odgovor na ključno pitanje – ne ko je pucao, već ko je odgovoran za sve te likvidacije!? Ismijavajući logiku i gurajući sve to pod tepih, Vučić je potrošio dva sata da bi se spasio zaključka koji se nameće sam po sebi – da se kao pokrovitelj svih pomenutih ubistava, pa i najnovijeg Baje Nešovića, javlja njegova privatna i zarobljena država. Još gora od one nekadašnje Milove koja jeste bila mafijaška ali makar verbalno okrenuta Zapadu, učlanjena u Nato, na putu ka EU. Ova Vučićeva nakaza je ne samo mafijaška već i šovinistička, antizapadna, anti Nato i okrenuta više Pekingu i Moskvi, nego Briselu. Uzalud zato Vučić ubjeđuje Srbe da nije pucao te večeri u čuvara svojih partijskih kutija, ni u Cvijana, ni u Ivanovića. Jer svi koji ga slušaju znaju, kad država ubija onda je predsjednik najodgovorniji. Ili najveći krivac.

Zato što je zamislio, izgradio i do perfekcije usavršio sistem zla i nepravde koji je razorio srpsko društvo, što onda po zakonomjernosti dovodi do ovakvih zločina – oduzimaju se životi ljudima, iz raznoraznih razloga, a zarobljeni državni aparat zataškava slučaj, uklanja dokaze, štimuje svjedoke, kako bi čovjek od posebnog povjerenja predsjednika Vučića bio sačuvan. I tako, skoro deset godina kasnije, država Srbija i njen predsjednik navodno ne znaju ko je naložio likvidaciju Olivera Ivanovića, iako je pred kosovskim sudom, u tom slučaju, kao šef OKG i organizator zločina presuđen Milan Radojičić, još jedan iz plejade Vučićevih ljudi od posebnog povjerenja.

Jedan čovjek jedan problem – nema čovjeka, nema problema – ova opaska koja se pripisuje Staljinu, bila je maksima i našeg Brana Mićunovića. To je očito i modus operandi u Vučićevoj privatnoj i zarobljenoj državi. Gdje neki Veselin Milić, šef beogradske policije, organizuje likvidaciju čovjeka, samo zato što mu “može biti”. Jer ga je tako moćnim, odnosno svemoćnim, učinila duga, ispružena ruka gospodara Vučića. Koja će takođe pomoći da se u sudskom epilogu ove priče brat Vesko Milić oslobodi bilo kakve kazne – zbog famoznog nedostatka dokaza. Jer bi Bajina supruga mogla da zaboravi šta se desilo njenom suprugu, nakon što je pozove neko iz one glasačke kutije SNS, neki lojalista, i objasnio joj da Baje nema pa nema, da treba živjeti, misliti na djecu, a da je interes zarobljene države i njenog predsjednika, da se kralj Vesko oslobodi. A šta tek očekivati od svjedoka zločina, krimosa, policajaca, konobara, osim da ponove ono “naše” – da zbog protoka vremena slabo pamte, da se ničeg ne sjećaju, jedino možda duge, ispružene ruke, i kobnog pucnja. I naravno, da ne mogu potvrditi da je prvi policajac Milić uopšte bio te večeri na mjestu zločina. Kao Brana, vidjeli su ga da se šeta tu negdje, okolo. Vučić nije glup. Uz to se hvali da je vrhunski pravnik. Što sve garantuje da on dobro zna za četiri vrste odgovornosti: metafizičku, moralnu, političku i krivičnu. I da je po prve tri tačke on lično kriv. Odnosno odgovoran. Mali Baja, predsjednikov heroj iz Ćacilenda, još se nije ohladio a već je svaka ozbiljna istraga obesmišljena, ključni dokazi uklonjeni, a protok vremena počeo je da izaziva demenciju. Kao nedavno ovdje kod nas, kada je neki lokalni krimos Perović, prvo prijavio sinovca spikera Mandića za pucanje i pokušaj ubistva, da bi nakon par dana negirao sopstveni iskaz. Što je sve na kraju potvrdio časni Osnovni sud, zašta im je striko Andrija odmah odao priznanje, smijući nam se u lice, baš kao i Vučić. Eto vidite, sud je potvrdio da je istina ono što sam tvrdio od prvog dana, da moj sinovac nije ni imao ni pištolj, a kamo li da je pucao, reče nešto slično lepi Manda. Isto kao što njegov politički otac Vučić ponižava zdravi razum pa otvara presicu pričom o napornom kalendaru i službenim putevima po bratskoj Aziji, a ne o državnom zločinu na Senjaku. A onda sve začini omiljenom tužbalicom o stradanju njegove familije, djeci, bratu, roditeljima, koji eto trpe teror blokadera i opozicije samo zato što se prezivaju Vučić. Kao ovi ovdje kod nas samo zato što se prezivaju Đukanović. Ili Mandić. Koliko god većina Vučićevih performansa izgledala komično, posebno kada svoje bližnje predstavlja žrtvama, moram priznati da je možda tu u pravu. Roditelji, brat i djeca predsjednika Srbije su takođe istinske žrtve njegove politike, zajedno sa ostalih 7-8 miliona građana Srbije i RS. Svi oni, u većoj ili manjoj mjeri, plaćaju danak njegovoj bolesnoj potrebi za gospodarenjem i autokratijom. Moći i pohlepom. Kriv si Vučiću. Ubio si, iako nisi pucao. O čemu razorno svjedoči tvit mjeseca nekog Shalter Ega koji je, uz video-snimak o pronalasku i otvaranju bureta sa tijelom Baje Nešovića, ispisao naslov: Srbija otvara klaster 3. Bolno ironično i na žalost tačno. Možda jednog dana Bjelogrlić napravi seriju – Senke Vučića. Ili kako je za deceniju i po vladavine AV pohranio Srbe u jedno veliko bure.