Američke crvene linije izbrisane u dogovoru s Iranom

Plan pokazuje koliko je Vašington ustuknuo od zahtjeva iz 2025. i priznao da ratom nije mogao postići ono što je tražio

Samo bi čovjek čije je nepoznavanje istorije bez premca, poput Donalda Trampa, mogao da potpiše američki mirovni sporazum sa Iranom u Versaju, sinonimu za nacionalno poniženje. I samo bi čovjek s vragolastim smislom za humor kakav je Emanuel Makron mogao to da predloži.

Lako je Trampa zamisliti u ulozi poniženog i povrijeđenog njemačkog grofa Ulriha fon Brokdorf-Rancaua. Versajski sporazum je, uostalom, bio zasnovan na 14 tačaka, baš kao što memorandum o razumijevanju ima 14 klauzula.

Međutim, memorandum nije dokument o potpunoj kapitulaciji; on je priznanje da Amerika ratom nije mogla da postigne ono što je željela.

Ako se memorandum, zajedno s Trampovim izjavama na jednosatnoj konferenciji za novinare na samitu G7, uporedi s dokumentom koji su Amerikanci iznijeli 2025. godine, može se vidjeti koliko su SAD bile primorane da ustuknu. Jedna crvena linija za drugom je izbrisana.

SAD su dokument iz 2025. iznijele neposredno prije nego što je Izrael, uz američku podršku, započeo dvanaestodnevni rat koji je kulminirao bombardovanjem iranskih nuklearnih postrojenja. Prema njegovim odredbama, Iran nije smio da ima domaće kapacitete za obogaćivanje uranijuma, osim ograničenog obogaćivanja za medicinske i poljoprivredne potrebe; cjelokupno snabdijevanje nuklearnim materijalom dolazilo bi izvan Irana; sve zalihe obogaćenog uranijuma bile bi izvezene iz Irana odmah po potpisivanju sporazuma; sav obogaćeni materijal iz zaliha bio bi razrijeđen na 3,67 odsto; Iran ne bi gradio nova postrojenja za obogaćivanje; i Iran bi ukinuo sve programe sposobne za konverziju uranijuma. Umjesto toga, konzorcijum koji bi uključivao Iran, SAD i zalivske države obavljao bi obogaćivanje izvan Irana.

Na samitu G7 u Evijanu, međutim, Tramp je priznao da Iran ima pravo da nastavi da obogaćuje uranijum, rekavši da se to ne može isključiti jer i druge zemlje u regionu imaju nuklearne programe.

On je rekao da nema velike žurbe da se zalihe visoko obogaćenog uranijuma uklone ili razrijede, a američki zvaničnici su priznali da bi se te zalihe mogle razrijediti pod nadzorom IAEA unutar Irana, sve dok se ne razrijede na 3,67 odsto.

U praksi, da bi trenutno izuzeće od sankcija za izvoz nafte moglo da funkcioniše, moraće da budu odobrena i izuzeća za povezane usluge, uključujući bankarske transakcije, osiguranje i transport.

Mijad Maleki, bivši zvaničnik američkog Ministarstva finansija i viši saradnik istraživačkog instituta Fondacija za odbranu demokratija, kazao je da bi proširenje izuzeća na finansijske transakcije narušilo osnovnu arhitekturu američkih naftnih i finansijskih sankcija Iranu – vjerovatno najmoćniju ekonomsku polugu koju SAD imaju protiv režima, izuzev pomorske blokade.

Šire ublažavanje sankcija, koje neće biti ponuđeno dok nuklearni pregovori ne budu okončani na obostrano zadovoljstvo, obuhvatilo bi primarne i sekundarne sankcije, kao i sankcije UN-a. Ako bi do toga došlo, to bi predstavljalo najveće preoblikovanje odnosa SAD i Irana od Iranske revolucije 1979. godine.

Ono što je iz američke perspektive još gore jeste to što su svi ovi ustupci učinjeni kako bi se pokušalo obezbijediti ponovno otvaranje Hormuškog moreuza, koji je bio otvoren prije rata, ali čak ni to možda neće biti postignuto.

Tekst memoranduma pokazuje da bi slobodna plovidba kroz moreuz mogla da bude okončana nakon 60 dana, kada bi Iran započeo dijalog s Omanom kako bi, u razgovoru s drugim zalivskim državama, definisao buduće upravljanje moreuzom i pomorske usluge u njemu.

Na kraju, predložen je fond za obnovu Irana vrijedan 350 milijardi dolara, za koji su SAD saopštile da će ga osnovati, ali da neće u njega uplaćivati sredstva. Da bi se prikupio toliki novac – iznos jednak finansijskim gubicima koje je Iran pretrpio – zalivske države bi morale da budu krajnje velikodušne prema zemlji koja je upravo bombardovala njihove hotele i vazduhoplovne baze i zamrzla njihove ekonomije.

Ništa, čak ni odmrzavanje 24 milijarde dolara iranske imovine u inostranstvu, vjerovatno neće mnogo ublažiti akutne ekonomske teškoće Irana.

Što se tiče pitanja da li je ovaj sporazum bolji ili gori od nuklearnog sporazuma Baraka Obame iz 2015. godine, mnogi od onih koji su uključeni u pregovore kažu da je to kao porediti babe i žabe. Kontekst je drugačiji, dijelom zato što su iranska nuklearna postrojenja toliko oštećena.

Još važnije, sporazum iz 2015. bio je cjelovit dokument o kontroli naoružanja. Memorandum je, u najboljem slučaju, dokument koji postavlja osnov za još jednu rundu pregovora, koja bi mogla da se završi ćorsokakom ili sporazumom koji veoma liči na onaj iz 2015. godine.

Osim iranskog ponavljanja da ne teži nuklearnom oružju, opseg nuklearnih pregovora ostavljen je potpuno otvorenim. Memorandum nije formulisan čak ni tako snažno kao sporazum iz 2015, u kojem je Iran ponovo potvrdio da “ni pod kojim okolnostima nikada neće težiti, razvijati ili nabaviti nuklearno oružje”.

Poricanje namjere je nebitno. Važan je način provjere, a u tom pogledu SAD nisu odmakle dalje nego ranije.

Zašto je onda sklopio sporazum? Tramp je u srijedu bio veoma otvoren: zbog rizika od svjetske recesije i iscrpljivanja naftnih rezervi za svega nekoliko sedmica. “Predsjednik kakav nikako nisam želio da budem bio je pokojni, veliki Herbert Huver”, rekao je, aludirajući na predsjednika koji se smatra odgovornim za Veliku depresiju, koja je izbrisala ušteđevine i gurnula milione ljudi u siromaštvo. “Nisam želio da vidim ekonomsku katastrofu. Da se ovo nastavilo, to je moglo da se dogodi.”