Vidovdanski bilansi EPCG: skriveni ugovori i skupe posljedice

Nakon četvorogodišnjeg postupka, ASK je kompletan predmet ekološke rekonstrukcije TE Pljevlja proslijedio Specijalnom državnom tužilaštvu

Prije pet godina skrenuo sam pažnju novoj upravi EPCG da bi odluka o nastavku ekološke rekonstrukcije Termoelektrane Pljevlja mogla postati jedan od najvećih primjera nesavjesnog upravljanja državnom imovinom u novijoj istoriji Crne Gore. Tadašnja Vlada je imala ozbiljne rezerve prema projektu, ali je na kraju prihvatila argumentaciju uprave EPCG i zajedno s njom odlučila da nastavi investiciju vrijednu preko 100 miliona eura. To je učinjeno iako su raspolagali informacijama koje su ozbiljno dovodile u pitanje mogućnost da bi se njegovom realizacijom mogli ispuniti zakonski uslovi za dobijanje upotrebne i integrisane dozvole za rad termoelektrane.

Mnogi su tada ta upozorenja odbacivali kao pretjerana ili politički motivisana. Danas, pet godina kasnije, pojavile su se dvije nove činjenice koje bitno mijenjaju sliku i daju institucionalni i matematički okvir cijelom slučaju.

Prva je da je Agencija za sprječavanje korupcije (ASK), nakon moje prijave i četvorogodišnjeg rada na predmetu, kompletan spis – zajedno sa dokumentacijom koju je prikupila od EPCG i drugih državnih organa – proslijedila Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) na dalje postupanje.

Druga je da je EPCG konačno dostavila odgovore na pitanja koja sam godinama postavljao javno, a zatim i u svojstvu akcionara o projektu ekološke rekonstrukcije TE Pljevlja. Zahvaljujući novom Zakonu o privrednim društvima, koji znatno bolje štiti interese manjinskih akcionara, uprava EPCG bila je dužna da obrazloži tehničku, pravnu i ekonomsku opravdanost projekta.

Odgovori, međutim, nijesu otklonili ključne sumnje. Naprotiv, otvorili su nova pitanja o osnovama na kojima su donesene odluke o nastavku projekta i povećanju njegove vrijednosti.

Najvažnije pitanje odnosilo se na to da li je ekološka rekonstrukcija ugovorena tako da TE Pljevlja, nakon isteka režima ograničenog rada od 20.000 sati, može ispuniti evropske BAT-AEL standarde koji su sastavni dio crnogorskog zakonodavstva i predstavljaju osnov za izdavanje integrisane dozvole za rad.

Na moje direktno pitanje da li su ti standardi ugovoreni sa izvođačem radova, uprava EPCG odgovorila je da je TE Pljevlja i dalje „postojeće postrojenje“ na koje se primjenjuju blaži standardi, pri tome prećutkujući da pravna tekovina Evropske unije više ne poznaje status „postojećeg postrojenja“ za elektrane koje su iscrpile svih 20.000 radnih sati u opt-out režimu.

Upravo to pitanje je od aprila 2021. godine predmet postupka pred Energetskom zajednicom u slučaju ECS-15/21, u kojem je Sekretarijat Energetske zajednice zaključio da je Crna Gora prekršila svoje međunarodne obaveze. Taj stav podržale su i institucije Evropske unije.

Ministar energetike iskoristio je proceduralnu mogućnost da odloži formalno okončanje tog postupka i stupanje na snagu odluke Ministarskog savjeta Energetske zajednice. Time je odložio pravne posljedice, ali nije promijenio pravni stav Sekretarijata Energetske zajednice niti činjenicu da Evropska unija stoji iza tog tumačenja. Drugim riječima, odložena je procedura, ali ne i evropski standardi koje Crna Gora mora primjenjivati.

S obzirom na to da je crnogorsko zakonodavstvo u ovoj oblasti usklađeno sa pravnom tekovinom Evropske unije, ostaje otvoreno ključno pitanje kako će rekonstruisana TE Pljevlja dobiti integrisanu dozvolu za rad ukoliko ne ispunjava standarde koji su već ugrađeni u domaće zakonodavstvo.

Jednako je značajno ono što u odgovorima menadžmenta nedostaje, kao i ono što je eksplicitno navedeno.

U pitanjima nijesam tražio da današnji menadžment naknadno obrazlaže zašto smatra da je projekat opravdan. Izričito sam tražio da saopšti na osnovu kojih tehničkih, pravnih i ekonomskih analiza je tadašnja uprava 2021. i 2022. godine donijela odluku da nastavi projekat i poveća njegovu vrijednost za dodatnih 15 miliona eura.

Tražio sam odgovor na jednostavna pitanja: da li je prije donošenja odluke provjereno da će rekonstruisana elektrana ispunjavati zakonski obavezujuće BAT-AEL standarde, da li će moći dobiti integrisanu dozvolu za rad i da li je ulaganje više od 100 miliona eura bilo ekonomski opravdanije od drugih raspoloživih opcija.

Izostala je analiza koja bi pokazala da je ulaganje bilo ekonomski najracionalnije rješenje, a nije objavljen ni poseban finansijski izvještaj (profit and loss) koji bi prikazao poslovanje TE Pljevlja kao zasebne proizvodne cjeline. Razumljivo je da bez satnih prikaza cijena na berzama nije moguće utvrditi koliko sati elektrana radi ispod cijene koštanja u dnevnim intervalima, kada regionalne cijene drastično padaju zbog visoke solarne proizvodnje.

Međutim, najvažniji podatak u odgovorima odnosi se na buduće karbonske troškove. Uprava EPCG navodi da Nacrt uredbe o nacionalnom ETS-u predviđa primjenu pune cijene EU ETS za kompletnu proizvodnju iz TE Pljevlja, što bi na godišnjem nivou iznosilo oko 106 miliona eura. Menadžment to predstavlja kao pozitivan mehanizam jer novac ostaje domaćem Eko-fondu za finansiranje zelenih projekata, čime se CBAM trošak svodi na nulu.

Međutim, elementarna ekonomska računica pokazuje razmjere problema.

TE Pljevlja godišnje proizvodi oko 1.400 GWh električne energije. Kada se projektovani trošak od 106 miliona eura podijeli sa tom proizvodnjom, proizlazi da samo trošak emisija CO₂ iznosi oko 75,7 eura po proizvedenom megavat-satu.

Istovremeno, električna energija domaćinstvima prodaje se po prosječnoj cijeni od oko 43 eura po MWh.

To znači da samo karbonski trošak premašuje cijenu po kojoj se električna energija prodaje najvećem dijelu domaćih potrošača.

Da se taj teret ne može trajno apsorbovati unutar kompanije potvrđuje i formulacija iz odgovora uprave: „Eventualno povećanje cijene električne energije prema krajnjim potrošačima, zbog velikog uticaja, donijeće Odbor direktora u saglasju sa Vladom Crne Gore.“

Drugim riječima, sama uprava priznaje da dugoročna održivost projekta može podrazumijevati prenošenje značajnog dijela karbonskih troškova na građane i privredu.

Dok se uprava poziva na dobre finansijske rezultate iz prvog kvartala 2026. godine, koji su prvenstveno posljedica izuzetno povoljne hidrologije, podaci za drugi kvartal donose znatno drugačiju sliku.

Menadžment u odgovorima projektuje negativan efekat trgovine električnom energijom od oko 10 miliona eura u drugom kvartalu. Dostavljena tabela pokazuje da su ostvarene padavine bile svega 56 odsto višegodišnjeg prosjeka, zbog čega je proizvodnja hidroelektrana značajno podbacila. HE Perućica ostvarila je svega 31 odsto planirane proizvodnje.

Ovi podaci pokazuju da ekološka rekonstrukcija sama po sebi nije riješila pitanje dugoročne energetske i ekonomske stabilnosti sistema. Čim nastupi sušni period, a TE Pljevlja uđe u redovni remont – u drugom kvartalu bila je van mreže 34 dana – elektroenergetski sistem suočava se sa milionskim gubicima zbog potrebe za uvozom električne energije.

Posmatrani zajedno, dobijeni odgovori ne otklanjaju sumnju da su odluke o nastavku projekta donesene bez dovoljno pouzdanih tehničkih, pravnih i ekonomskih osnova. Naprotiv, ostavljaju utisak da se projekat danas naknadno opravdava argumentima koji nijesu bili potkrijepljeni dokumentacijom i analizama koje bi javnost, akcionari i nadležni organi imali pravo da očekuju od investicije ovakvog značaja.

Upravo u tome vidim suštinu ovog slučaja. Savjesno upravljanje javnom imovinom ne podrazumijeva da se odluke naknadno brane kada se pojave problemi, već da se prije njihovog donošenja pažljivo sagledaju svi tehnički, pravni i ekonomski rizici.

Ako se prije ulaganja više od 100 miliona eura ne može pokazati na osnovu kojih je analiza zaključeno da će projekat ispuniti zakonske uslove za rad i biti dugoročno održiv, onda se opravdano postavlja pitanje da li su odgovorna lica postupala sa pažnjom dobrog privrednika koju zahtijevaju zakon i elementarna pravila odgovornog upravljanja.

Upravo zato smatram da je odluka Agencije za sprječavanje korupcije da, nakon četvorogodišnjeg postupka, kompletan predmet proslijedi Specijalnom državnom tužilaštvu logičan i potreban korak.

Na provjeri više nije samo sudbina projekta ekološke rekonstrukcije TE Pljevlja.

Na provjeri je sposobnost države da, poslije decenija nekažnjivosti za pogrešne i štetne odluke, konačno otvori pitanje odgovornosti za upravljanje javnom imovinom.

Ako ni u slučaju investicije vrijedne više od 100 miliona eura, praćene ozbiljnim stručnim upozorenjima, međunarodnim sporom i predmetom koji je sada pred Specijalnim državnim tužilaštvom, država ne bude spremna da utvrdi da li su odluke donesene savjesno i u skladu sa zakonom, biće teško uvjeriti građane da se u Crnoj Gori zaista uspostavlja vladavina prava i odgovorno upravljanje javnim resursima.

Autor je ekonomski analitičar i mali akcionar EPCG