Jedan dan u Trstu

Hroničari bilježe da je Njegoš u Trstu boravio petnaestak puta. Trst je bio prvi veliki grad koji je vidio, raskrsnica njegovih puteva. Odatle bi odlazio u Beč, Petrograd, pa kroz Italiju, sve do Napulja, Pompeje, Vezuva…

Nijesam ni primijetio kada onomad prođoh slovenačko-italijansku državnu granicu. Tek, ugledavši karabinjera, shvatio sam da sam u Italiji.

Prvi put sam u Trstu. Doduše, na jedan dan, ali dovoljno za kroki; da se “osjeti” grad.

Trst. Najveći grad i morska luka na obali Tršćanskog zaliva, najsjevernijeg zaliva Sredozemlja. Nastanjuju ga Italijani, Slovenci, Hrvati… Veliki broj starih građevina, univerzitet, više škole, pozorište, biblioteke, galerije, muzeji.

Impresivno djeluju brojne palače, s otmjenim dućanima i restoranima.

Po veličini i značaju, bio je četvrti grad u Austrougarskoj.

Do 1918. u sastavu Austrije. Pod Italijom od 1918. do 1943. a pod njemačkom vojnom okupacijom od 1943. do 1945.

U maju 1945. oslobodila ga Narodnooslobodilčka vojska Jugoslavije. Od 1947. do 1954. u sastavu Slobodne Teritorije Trsta.

Na osnovu Londonskog ugovora o Trstu 5. oktobra 1954. priključen je Italiji…

A kada su partizani ušli u Trst, pronašli su jedan blindirani “merceses” i poslali ga Titu. Nije se Tito vozio u njemu. Nerado se vozio i u ruskom, blindiranom “zisu”.

Trst je godinama bio omiljeno okupljalište Jugoslovena, koji su se na ovdašnjoj pijaci Ponte Roso snabdijevali jeftinim farmericama, a ponajviše, popularnim “tegetnim” mantilima, “šuškavcima”. U kućama, na televizorima, šepurile su se kičaste gondole, kao podsjećanje na boravke u Trstu.

Samuje pijaca Ponte Roso, nekadašnja znamenitost tršćanska. Prošlo je vrijeme vreve i slave.

Zapisi, kako bi rekla Sonja Tomović, iz blagoslovene italske zemlje, toplina juga i mediterana, bili bi nepotpuni bez podsjećanja na brojna Njegoševa putovanja Italijom. Duboke su unutrašnje spone vladike i gospodara crnogorskoga, pjesnika Njegoša; njegovi dodiri s umjetnošću jedne od najvećih evropskih kultura, njenom renesansom, barokom i modernom umjetnošću koja Italiju čini vjekovima središtem naše civilizacije.

Hroničari bilježe da je Njegoš u Trstu boravio petnaestak puta. Trst je bio prvi veliki grad koji je vidio, raskrsnica njegovih puteva. Odatle bi odlazio u Beč, Petrograd, pa kroz Italiju, sve do Napulja, Pompeje, Vezuva…

S leptir mašnom, uvijek u zlatnoj crnogorskoj robi, rječit i naočit, privlačio je veliku pažnju kud god kročio.

U Trstu je nastala i njegova poema “Noć skuplja vijeka”.

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče/ ispod polja zvjezdanije u proljećnju tihu veče,/ siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,/ te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi./ Nad njom zv’jezde rojevima brilijanta kola vode,/ pod njom kaplje rojevima zazižu se rojne vode;/ na grm slavuj usamljeni armoničku pjesmu poje,/ mušice se ognjevite ka komete male roje/ Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim/ i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim,/ Čuvsta su mi sad trijazna, a misli se razletile;/ krasota mi ova boža razvijala umne sile…

…Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;/ svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,/ kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom./ Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,/tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu.

Ljubomir Nenadović naslovljava svoju knjigu “Pisma iz Italije”, ali u stvari to je knjiga o Njegošu i Crnoj Gori.

U Napulju, marta 1851, pri prvom susretu s Ljubomirom Nenadovićem, Njegoš reče:

– Ala se mi Sloveni narobovasmo! Ali mi, Crnogorci, Boga mi nijesmo! Svakom slobodnom čovjeku možemo slobodno u oči pogledati. Ni pred kim se ne moramo zastiđeti…

Na putu za “Jevropu” Njegoš se u Trstu zadržavao i po dvadesetak dana. U tršćanskom kulturnom i književnom ambijentu, objavljeni su prvi njegovi stihovi na italijanskom jeziku.

Družio se i s trsćanskim trgovcima, Kvekićima, Bajovićima, Popovićima…

U svojoj knjizi “Njegoš i Trst”, Vesna Kilibarda navodi da je Njegoš prvi put stigao u Trst 27. juna 1833. godine, u pratnji sekretara Dimitrija Milakovića i svog rođaka Stevana Petrovića koji mu je ujedno bio tjelohranitelj. Za putovanje je unajmio neveliki brod na jedra Umile, vlasnika Špira Sbutege s Prčanja. S posadom od pet ljudi kojom je zapovijedao Gašpar Andrić, takođe s Prčanja, brod je u Trst prispio poslije devet dana plovidbe…

…A nacionalna kuhinja, vina i jela koja kušam, pomažu da shvatim način života, navike i običaje ovoga grada.