Zvornički trenutak

Šopenhaueru pripisuju misao da je arhitektura – zamrznuta muzika. Zvornik bi prema ovom njemačkom filozofu onda bio čista gitarska distorzija na zvučniku koji probija

Restoran se zove Obrenovac. Sjenovita bašta je nekoliko metara od Drine. Ja sam ipak rijeci okrenuo leđa. Preko šoljice loše kafe posmatram dugu prizemnu zgradu na čijoj nadstrešnici plavim slovima piše: AUTOBUSKA STANICA. Pa onda EURO-BUS, crvenim slovima. Pa opet plavo: ZVORNIK. Iza moje produžene i kisjele vode Vitinka na zidu Novak Đoković sugeriše čuvenim gestom da na reketu svira kao na violini.

U tom trenutku iz zvučnika mi do ušiju dopre nešto, što potpuno odudara od standardnog niza pop-folka. Nije li to… Da, jeste. Glas je jedinstven:

Zlatni konci litnje zore došli su u njene dvore, da bi moju jubav budili.

Svitlo nek joj ljubi lice lipo ka u cesarice, kad je ja ne mogu jubiti.

Iza Autobuske stanice na gradilištu niče (treći? četvrti?) sprat još jedne zgradurine. Radnici, goli do pasa, hodaju po ploči i dovikuju se.

Ali niko mi više ne može oduzeti ovaj zvornički trenutak: Nole na reketu svira violinu, Oliver Dragojević peva, pardon piva:

Cilega života ja san tija samo nju, da do njenog srca nađem put.

Cilega života moje tilo je bez nje, ka cviće bez vode.

Tako u Zvorniku za trenutak zaboravim dugu predistoriju kratkih boravaka u ovom gradu pogranične, palanačke duše. Za tren prenebregnem djetinjstvo koje se odvijalo dvadesetak kilometara odavde, a katkad i baš ovdje, uz Drinu.

Samo pustim da me zarobi zlatna mriža njenog tila i da mi dušu baci nazad, u more. Tamo negdje kod Makarske.

I trenutak prođe. Nisam više ni usred blještavila jednog ljeta u Splitu. Opet sam tu, u Zvorniku, krajem juna 2026.

U ovu kafanu sam došao da potrošim dva sata do polaska narednog autobusa za Beograd. Neumitno mi sjećanje nametne neke slike. Autobusi iz Tuzle do Beograda – preko Zvornika – osamdesetih su saobraćali svakih sat vremena. I bili su puni. Devedesete su svojom agresivnom kisjelinom razgradile tu saobraćajnu infrastrukturu, obnovivši je docnije tek na pospanom, prigušenom nivou.

Do kafane sam prošao pored sportskog centra. Tu sam jednom kao pomoćni trener predvodio ekipu košarkaškog kluba iz Kalesije. Igrači su bili momci iz mog kraja, desetak godina mlađi od mene. Još uvijek smo znali da odigramo basket tri na tri, da grizemo kao da se igra za titulu. Sada su oni bili kičma košarkaškog tima. Uspjeli smo da se opasno približimo domaćinima, zvorničkoj Drini. Uz malo sreće mogli smo i da pobijedimo. Klub je do tada od boljih timova znao gubiti i po trideset razlike. Ali ova utakmica je pokazala da su stasali bivši juniori koji su znali sve sa loptom. Od prve petorke jedan je poginuo u ratu, drugi je teško ranjen. Bili su na različitim stranama. Niko više ne živi u našoj predratnoj kasabi. Hodajući pored sportskog centra, ja sam zapravo ušetao u svoje uspomene.

Prethodnog dana sam došao autobusom iz Beograda. Odazvao sam se na poziv organizatora Dana Hasana Kaimije. Bilo je to moje prvo zvorničko književno gostovanje u životu.

Čim sam izašao iz autobusa, počele su da se roje upamćene, pa potisnute slike. Popeo sam se stepenicama na Stari most. Desno od mene, usred grada, ispred mosta, bio je granični prelaz. Ispred njega picerija. Ljudi poput mene, koji su se ovuda motali kao mladi, ne mogu a da ovakvu granicu ne dožive kao bizarnost.

Književni program me odveo na Kula Grad. Mada sam često bivao u Zvorniku, gore, na zvorničku tvrđavu kročio sam prvi put. Zainteresovao sam se za život Hasana Kaimije, po kojem su bošnjački domaćini nazvali književne susrete.

Hasan Kaimija Zrinović je bio pjesnik i derviš. Rođen je u Sarajevu u prvoj polovini 17. vijeka, a umro u Zvorniku 1691. Oko njegovog života pletu se legende. Mada je pisao uglavnom na turskom, ostavio je na maternjem jeziku – koji on zove bošnjački – nekoliko pjesama. Jedna od njih je – zanimljivo i zabavno – protiv pušenja kao pomodarstva u Osmanskom carstvu: „Ostante se tutuna“. Školovao se u Sofiji, po povratku u Sarajevo osnovao je tekiju, uništenu 1697. u napadu Eugena Savojskog. Kaimija se – tako kažu nesigurni izvori – 1682. stavio na čelo pobune sarajevske sirotinje. Ljudi su te sušne godine počeli umirati od gladi. Kaimija je navodno tražio da se gladnima podijeli bogataško žito. Ta socijalistička ideja nije se dopala vlastima pa su ga protjerali iz grada. Derviš Sušić mu 1966. u knjizi Pobune stavlja u usta ove misli o tom gradu koji ga je odbacio: „Nigdje škrtost nema tako zlehud oblik, ni zavist širinu, ni tiha mržnja dubinu. Ali nigdje ljubavna pjesma nije od tako tananih niti izatkana kao u šeheru…“

Poštujem tog čovjeka koji više zna, šire gleda, ima dublju vjeru od većine moćnika svog vremena. Mogao je kao elitni teolog da uživa u privilegijama. Ali se suprotstavio neljudskoj vlasti. Skoro kao da je jedan od Mešinih likova.

Razmišljam o pjesniku koji je tražio hljeb za sirotinju i gledam sa tvrđave Drinu kako kod Zvornika razmiče brda hitajući na sjever. Sa drugog vidikovca, nekoliko metara dalje, vidi se brana hidrocentrale, Zvorničko jezero i Divič, naselje koje sada izgleda idilično, kao poluostrvo na Zvorničkom jezeru. A imalo je burnu istoriju.

Naselje je u austrougarska vremena pomjereno prema Drini, zbog izgradnje puta prema Sarajevu. Potom je 1955. novoizgrađena brana hidrocentrale potopila djelove naselja, dajući mu sadašnji izgled. Nestalo je splavarenja i splavara. Ljudi iz Diviča, uglavnom muslimani, morali su se okrenuti drugim djelatnostima. Početkom devedesetih, kada su srpske jedinice ušle u Zvornik, a branioci Kula Grada, muslimanskog naselja kod tvrđave bili prinuđeni da se povuku, Divič je pod novom srpskom vlašću doživio ono što će docnije postati obrazac ratovanja u Bosni. Protjerali su muslimane i srušili džamiju. Čak je Divič preimenovan u Sveti Stefan. Poslijeratni povratak starog imena i obnavljanje džamija govore o kakvoj-takvoj normalizaciji života. Sjetim se da sam majčin stan u Kalesiji prodao čovjeku koji je bio ranjen baš na Kula Gradu.

Kada znaš sve ovo, na ljepotu koju gledaš padne zlokobni istorijski veo kao izmaglica. Dok ovo pišem stiže vijest da je policija u Zvorniku spriječila proslavu pobjede fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Bošnjaci iz Diviča taj dan nisu mogli u centar grada. Onaj istorijski veo postane za nijansu zlokobniji. Rat još uvijek traje u nekim glavama i dušama. „I sam sebi si veo“, rekao bi Kaimija. A vrijeme je da progledamo.

Sljedeće jutro je blistavo. Bacam pogled kroz prozor. Sa petog sprata hotela vidi se jedna od glavnih zvorničkih ulica, ali iz nekog razloga nosi ime Trg kralja Petra I Karađorđevića. Odatle se vidi ono što je svojstveno cijelom gradu – odsustvo dominantnog arhitektonskog ukusa i rukopisa. Šopenhaueru pripisuju misao da je arhitektura – zamrznuta muzika. Zvornik bi prema ovom njemačkom filozofu bio čista gitarska distorzija na zvučniku koji probija.

Još nije vrelo. Pijem kafu u bašti hotela Central. Pozdravljam se sa domaćinima i kolegama. Ostao mi je još dosta vremena za počasni krug gradom.

Silazim najprije do Drine. Šetalište pored rijeke je skoro pusto. Tu i tamo, u hladu rijetkog drveća na ledini pored Drine, sjede pecaroši, potonuli u svoj zenovski mir. I voda, drsko lijepa, u svim prelivima zelene.

Ta voda je odnijela nekoliko likova iz mog detinjstva. Jaki momci, koji su umjeli da se pobiju i sa ljutim predstavnicima narodne milicije, učili su da plivaju na Spreči, koju preplivaš u dva zamaha rukom. Onda bi onako puni snage ljeti odlazili u Zvornik da gledaju djevojke na plaži i da privuku pažnju vratolomnim skokovima u vodu. Znam najmanje dvojicu koji se nisu iskobeljali iz Drininog zagrljaja. Odnio ih „vijer“ kako se na dijalektu zabačenih krajeva u Bosni govorilo za vir.

Koračam prema mostu. Njega znam u svim izdanjima. Popravljenog, zarđalog, ponovo dotjeranog. Sada je most nalickan. Nestali su tragovi korozije, koji su me natjerali da ostavim zapis o jesenjoj šetnji Zvornikom po kišnom danu: Memljivo predsoblje dvaju traljavih država. To je dugo za mene bio ovaj grad. Jutros primjećujem napredak. Ulice su u boljem stanju. Ili to Drina po sunčanom danu isijava ljepotu koja bi ozarila i ružnije čaršije.

Razmišljam o mostu. Sada je to samo malogranični prelaz za pješake. Most Aleksandra Prvog Karađorđevića je svečano otvoren u prisustvu jugoslovenskog kralja početkom 1930. Prethodno su zaprežnim kolima danima dovozili kamenje na most kako bi provjerili nosivost. Most je stradao u aprilskom ratu. Obnovljen je 1946. tadašnje vlasti su ga nazvale po Filipu Kljajiću Fići, narodnom heroju koji je poginuo jula 1943. u borbama sa ustaškim i njemačkim jedinicama u Zvorniku. Ljudi su most i prije i poslije svakog preimenovanja zvali naprosto Stari most.

U jesen 2017. prešao sam ga vjerovatno posljednji put pješke. Taksista me je dovezao iz Beograda. Majka mi je bila na samrti. Zamolio sam srpskog policajca da me pusti, iako je malogranični prelaz predviđen isključivo za lokalno stanovništvo. Rekao je – pustiću te ja, ali on neće. Pokazao je na bosansku stranu. Hodao sam željeznim mostom. Nigdje nikoga. Sumrak. Na bosanskoj strani je policajac začuđeno gledao u moje isprave. Pa u mene. „Moro bi te vratit“, rekao je. Samo sam procijedio da mi je majka loše. Vratio mi je ličnu i rekao tiho: „Hajd prođi:“ Ispod mosta me je čekao taksista, moj dobar poznanik. Stigao sam na vrijeme. Vidio sam majku. Živjela je još nekoliko dana.

Nije Stari most bilo koji most. To je most preko kojeg sam se, protiv propisa dvije države, utrkivao sa smrću.

Zvornik je zapravo izvorno Zvonik. Jedni kažu da je dobio ime po zvoniku crkve unutar tvrđave, dobro vidljivom sa svih strana. Drugi kažu da je to bio zvonik franjevačkog samostana. Ali utvrđeni grad je već postojao kada su se franjevci naselili izvan zidina.

Despot Đurađ je bio gospodar grada prije pada despotovine. Narod uz Drinu, kao i narod u drugim krajevima pod despotovom vlašću, dovodi svu muku kulučenja za tvrđave, pa i za ovu, u vezu sa njegovom ženom – „Prokletom Jerinom“, zapravo Irinom Kantakuzin.

Vuk je zabilježio priče lokalnog srpskog stanovništva o nekom gospodaru grada koji se zvao Zvonimir Neznabožac. Ali istorijska nauka ne može da pronađe tragove takvog lika. Postoje i banalna objašnjenja. Navodno, oblik utvrđenog grada, posmatran sa srpske obale Drine, podsjeća na zvono.

Zašto se ono „r“ popelo na zvonik i tu ostalo niko ne umije da objasni.

Tada ugledam dva markantna zvonika, koji naknadno daju smisao imenu grada. Saborni hram u Zvorniku je osveštan prije tri godine. Gradnja traje od 2008. Primjećujem da su zvonici neobično visoki u odnosu na samu crkvu. Da nadvise solitere? Ili obnovljene džamije? Da se nametnu u odnosu na vertikalu brda? Da se zna čije je sve što je u njihovoj sjenci?

Visina uspostavlja dominantnu vidljivost, a vidljivost je ovozemaljska moć. To sam primijetio u Mostaru. I na drugim mjestima u Bosni i Hercegovini. Bogomolje kao markeri teritorije.

Dud svojim crnim plodovima boji asfaltnu stazu kojom hodam pored reke. Obradujem mu se kao starom poznaniku. Sjetim se djetinjstva, kada tamnocrvene tragove dudovog ploda sa prstiju nije mogao oprati nijedan sapun. Pa se sjetim još jednog pjesnika, čije djetinjstvo je proticalo zajedno sa ovom rijekom, u ovom gradu: Abdulah Sidran.

Inače, grad se za vrijeme mog boravka, spremao za Vidovdanski sabor. Malo šta govori da postoji i pjesnički sabor. Jedno je srpska, drugo bošnjačka stvar. Aktivni, miroljubivi aparthejd. Svako po svom, mimo komšije. Pošto dobro poznajem i jedne i druge, kao i činjenice o mjesnim nadgornjavanjima, pošto sam na nekoliko jezika čitao o ovdašnjim zlim vremenima i inadžijskom temelju svake reakcije na drugo i drugačije, nisam iznenađen. Samo pomalo tužan.

Obraduje me jedino plakat na kojem piše: Ovdje trenira šampion Evrope, Sara Ćirković. I zaista, mlada zvijezda ženskog boksa je rođena u Zvorniku, odrasla je u Bratuncu, ali trenira u svom rodnom gradu.

Još jedan gradski prizor me obradovao. Na jednom muralu prepoznajem scene i likove iz filma Otac na službenom putu. Malik mjesečari. Meša je na golootočkom službenom putu. Sena ga čeka.

Iznad murala je oznaka „Trg pobjednika Kanskog festivala“. Da bi se znalo na kojeg se od dosadašnjih 69 pobjednika misli, mora da se pročita i objašnjenje na tabli, postavljenoj odmah do oznake Trga. Saznajem da je Opština Zvornik pokrovitelj ovog obilježavanja tri decenije od Zlatne palme u Kanu koju je dobio Emir Kusturica. „Na inicijativu Svetosavske omladinske zajednice Zvornik ovim putem se čuva sjećanje na snimanje ovog filma u Zvorniku“. U suštini, ovo mi je simpatično.

Imam samo dvije zamerke. Jednu jezičku. „Gran pri od strane međunarodne kritike“. Izbaciš onu jezičku grbu „od strane“ i bude dobro. Druga primjedba se odnosi na ono što ne piše, a trebalo bi. Bez Sidrana koji je ovdje išao u školu i koji je bio scenarista, ne bi bilo tog kultnog filma. Možda očekujem previše od svetosavske omladine. Ali bilo bi pošteno.

Odavde odlazim u onu kafanu Obrenovac, iznad Autobuske stanice, nadomak Drine. Da sredim utiske. Da ubijem vrijeme. Da mi bez upozorenja Oliver zapeva Cesaricu.