Spomenica i za Mila

Ako su spomenice za srpsko jedinstvo, srpski svet i SPC, MĐ je tome više doprinio, od ‘87. do ‘97, nego Dodik i Perić zajedno. Ili je samo problem u ideologiji. Đukanović je napuštanjem Porfirijeve, odnosno svetosavske ideologije, daleke ‘97. isključio sebe iz nagrada i odlikovanja SPC

Dodik, zvani Mile, i Kovačević, zvani Šubara, ratnici s Vučjeg dola, u jednom su u pravu – Srpska pravoslavna crkva je temelj njihovog okupljanja i nacionalnog identiteta. Jer bez ovakve SPC, na čijem je čelu pravosnažno presuđeno lice Porfirije Perić, Marko bi samo mogao da sanja mjesto gradonačelnika, dok bi Mile umjesto najbogatijeg žitelja srpskog sveta, bio obični ćata u SO Bijeljina. U najboljem slučaju bio bi gradonačelnik, koji radi za platu od hiljadu eura mjesečno. Ali samo za platu. Sa kojom, gospodar neba i zemlje u RS, ne bi mogao biti milioner. Ili čak bilioner. Jer ako neko na američke lobiste može da potroši 20.000.000 dolara, kako bi kupio slobodu i skinuo sankcije – onda taj mora da ima 15 ili 20 puta više na ukupnom kontu. I sve to u možda najsiromašnijem entitetu na evropskom kontinentu, koji se zove Republika Srpska. Na koju su Mile i Prle ponosni. Uključujući i Srebrenicu. A kako je podanicima, to jest Porfirijevim vjernicima, lako je zaključiti kada se samo prošeta kroz Bijeljinu, Gacko, Nevesinje. Tuga, jad i siromaštvo.

Pravosnažno osuđeni Porfirije Perić zato poručuje pastvi – ne gledajte na ideologiju i politiku, ko je jamio a ko nije, ko je gazda a ko prosjak, važno je da se svi iskazujete kao Srbi i da znate šta vam je ime a šta prezime. Sveti Sava. Tako ni kriv ni dužan, skoro hiljadu godina nakon smrti, strada i taj vješti i spretni monah koji je od Srpske crkve nekad davno napravio ozbiljnu instituciju. Ni nalik onome što ona predstavlja u posljednjih 30, 50 ili 100 godina. Ideološku i političku batinu za utjerivanje vjere i nacije. I što je još gore – crtanje granica. Umjesto širenja Božje ljubavi, vrline, plemenitosti, pravde, empatije, i svega ostalog što je pobrojano u božjim zapovijestima.

Porfirije nema koliko i Mile, ali tek je počeo da služi. Vučiću naravno, a ne Bogu. A gospodar AV je poznat po širokoj ruci. Sjećate se pokojnog pape Franja – od čitavog grada/države Vatikana, desetina penthausa, vila i palata, on je odabrao sobičak od pedesetak kvadrata i gvozdeni krevet koji je koristio još dok je bio obični sveštenik u Argentini. Miletov i Šubarin patrijarh, koji nas uči imenu i prezimenu, živi na Dedinju u vili od 874 kvadrata, plus garaža od 188, koja je, sve u skladu sa planskom dokumentacijom, izgrađena za njegovu svetost i osam automobila. Toliko je, naime, parking mjesta u garaži, ne moraju da su sva za patrijarhov vozni park, nešto mora da ostane i kad gosti dođu. Sve se to vodi na državu Srbiju, i vila i rekonstrukcija od 700 hiljada eura, i novi objekat/garaža, ali ako se bude pitao gospodar Vučić, a ne Bog, sve će se to jednog dana prepisati na Porfirija. Ili će, u najgorem i uz ljutnju boga-oca, Periću biti omogućeno da koristi vilu i garažu dok je živ.

Dodiku je, dakle, u ćacilendu od svih Srba sveta najbolje, Periću je vrh, Kneževiću top, jer je vidio ne samo Moskvu već i Vašington, tako da je šubara od gradonačelnika Kovačevića logički zaključila kako je u interesu svih Srba, a ne samo njih stotinjak koji kupe kajmak, da se “sačuva jedinstvo naroda i zajedničko djelovanje crkvenih i političkih predstavnika”. Što uključuje Porfirija kao patrijarha. Iako je nedavno pravosnažno osuđen na 4 mjeseca zatvora i novčano 10 hiljada eura, zbog mobinga nad Željkom Lubardom, nekadašnjim parohom SPC u Ljubljani. Zanimljiv je i razlog mobinga – odbijanje pomenutog sveštenika SPC da prećuti lopovluk i korupciju u eparhiji za koju je prije nekoliko godina bio nadležan tadašnji vladika PP.

”Budući da nisu uspeli da zaustave krivični postupak pred sudom u Ljubljani, počeo sam da trpim pritiske da lažno svedočim tokom suđenja, i to u korist osobe koja je finansijski oštetila SPC. Nakon što sam i to pismeno odbio, usledili su konkretni progoni s ciljem da se spreči moje svedočenje, pokušajem da budem fizički uklonjen iz Slovenije. Kada ni to nije uspelo, Porfirije, tadašnji mitropolit zagrebački, preteći mi je zabranio da svedočim”, priča bivši paroh Lubarda i dodaje: ”Taj postupak je vođen na osnovu više stotina stranica dokumentacije. Svi ti dokazi su važni, ali bih možda posebno izdvojio činjenicu da je službenicima SPC prioritet bio prikrivanje finansijskog kriminala unutar SPC, zbog čega su često morali otvoreno da pokažu nameru zlostavljanja mene i moje porodice”.

Eto zašto je teren, a ne samo gradonačelnik NK, prepoznao Porfirija kao najbolje rješenje za patrijarha ovakve SPC. Koji će u svakom momentu, bogu, pardon Vučiću, biti spreman da udovolji, da ga podrži, sačuva od kritike, po cijenu da se taj kritičar, kao citirani Lubarda, ukloni iz zemlje, izopšti iz crkve, informerovski satanizuje kao izdajnik Srba i njihovog sveta. Kako pričati o korupciji i lopovluku u SPC kada je ona u temeljima države koju nepogrešivo vodi bog njihov Aleksandar. Ili kako procesuirati pedofiliju kada imamo važnija posla, da sačuvamo pastvu od LGBT nakota i istopolnih brakova. O čemu je besjedu nedavno na terenu, to jest u Mandićevoj Skupštini RS 2, imao jedan od božijih, odnosno AV izaslanika, Milan K. U Srbiji i Crnoj Gori koje ismijavaju i progone pripadnike LGBT zajednice pedofilija nije kriminalni akt već dokaz čojstva i junaštva. Zato je u pravu Kovačević – ovakav patrijarh i ovakva crkva su temelj njihovog jedinstva i identiteta.

Ali ne samo da je u pravu šubara od nikšićkog gradonačelnika! I Mile nije ništa gori. Ili, i on je u pravu kad na Vučjem dolu zapomaže da se “okupimo oko naše Crkve, naoružani voljom, vjerom i karakterom koji će nam omogućiti da živimo svoju slobodu, bez obzira na sistem u kojem se nalazimo”. U stvari, nije Dodik u pravu. Spinuje prevarant. Jer kako da Srbi zanemare “sistem u kome žive”, njegov i Vučićev, koji se temelji na nepravdi, korupciji, organizovanom kriminalu, sramoti i siromaštvu. Dodik traži, a Porfirije blagosilja, da poniženi i opljačkani narod Miletovog entiteta zažmuri na činjenicu da 90 odsto tog prostora živi od 5 hiljada eura godišnje ili manje, a 10 odsto na čelu sa Dodikom od milion ili deset! Za godinu. Zavisno od broja tendera i auto-puteva.

Ali, da zanemarimo novce, pravda i dostojanstvo su važniji od njih. Dodik propovijeda, uz asistenciju pravosnažno osuđenog Perića, da je važno carstvo nebesko a ne zemaljsko, i da zato nije bitan “sistem u kome živimo”. I u kome je Davor Dragičević izgubio sina Davida, bez objašnjenja i isprike. Ukazujući da je sistem koji je kreirao Mile ubio njegovog sina. To se zove nepravda, ali Prle suzama ne vjeruje.

Štaviše, patrijarh od Porfirija dopunjava Mileta pa na njegovo “nije bitan sistem u kome živimo”, dodaje svoje da se “sloboda zadobija i čuva slogom, vjernošću i spremnošću na žrtvu”, što mu dođe na isto. Zato za patrijarha “nadstrešnica” nije posljedica korupcije i organizovanog kriminala već Božji usud i nesreća, a masakr u Ribnikaru nije rezultat mržnje, nasilja i progona u javnom prostoru već planetarni problem, svojstven svim modernim društvima. Na isti način, velikodušno, Porfirijev bog Vučić uzvraća omiljenom patrijarhu – pravosnažna presuda u Ljubljani nije izraz ozbiljnog sudskog procesa i stotina stranica dokaznog materijala, već je to režirana politička ujdurma, “napad (slovenačkih srbomrzitelja) na stub srpskog društva”. Zato AV Porfiruju dodjeljuje “oreol mučenika”. Od njega, a ne od Boga. Malo su bili vila i garaža na Dedinju.

Zašto su Šubarine spomenice pravosnažno osuđenom Porfiriju i zvanično zabranjenom Dodiku, očekivan potez? Zato što SPC jeste bila stub politike koja je u prethodne četiri decenije strmoglavila srpski narod sa evropske pozornice u balkanski bezdan i provaliju. Iz čega će se izvlačiti narednih sto godina. Srbi su 1989. godine, kada je zvanično pao komunizam, bili jedna od najevropskijih i najnaprednijih nacija tzv. Istočnog bloka. Da bi vođeni “popovima i topovima”, politikom današnjih Vučića i Porfirija, došli na začelje Evrope. Pitanje je samo hoće li njihova Srbija posljednja ili pretposljednja ući u EU. Ili možda nikad. Ako se njih dvojica budu pitali.

Jedino gdje je Marko Šubara omanuo na Vučedolskom parastosu jeste preskakanje Ðukanovića. Što uz Dodika i Perića, ne odlikova i Mila. Ako su spomenice za srpsko jedinstvo, srpski svet i SPC, MĐ je tome više doprinio, od ‘87. do ‘97, nego pomenuta dvojka zajedno. Drugo, važnije, ako je Dodik zbog kriminala i korupcije stavljan na američku crnu listu, ako mu je iz istih razloga zabranjeno bavljenje politikom u entitetu i državi BiH, zašto bi onda Milova zaostavština u korupciji i kriminalu bila prepreka?! Ili je samo problem u ideologiji. Đukanović je napuštanjem Porfirijeve, odnosno svetosavske ideologije, daleke ‘97. isključio sebe iz nagrada i odlikovanja SPC. Bilo bi dovoljno da se vrati na fabrička podešavanja, da kaže kao Šubara ili njegov šef Rajo, kako zna da mu je ime Sveti, a prezime Sava, i prvi bi ga Porfirije blagosiljao i na prsa mu medalju zakačio. Orden Svetog Save recimo, a ne neku sprdnju od Šubarine spomenice.

Kakva karikatura od popova i topova. Na čelu sa patrijarhom. Šta bi Tramp tek dao da umjesto pape Lava na čelu najveće hrišćanske crkve ima nekog Prleta. Ili Infantina, svejedno. Ipak je Katolička crkva ozbiljna institicija. A ne ideološka i politička batina jednog režima.