Rožajski kafići – mapa politike, novca i moći

Ekonomski razvoj Rožaja ne može se dugoročno zasnivati samo na potrošnji. Potrebni su proizvodnja, zanatstvo, poljoprivreda, turizam, tehnologija, obrazovanje, inovacije i kompanije koje stvaraju novu vrijednost

Kada bi se ekonomski razvoj Rožaja mjerio samo onim što se vidi u centru grada, moglo bi se zaključiti da je riječ o jednom od prosperitetnijih mjesta u regionu. Kafići puni, terase pune, automobili sve skuplji, muzika sve glasnija. Novi lokali, novi “šefovi”, nova lica i novi simboli društvenog statusa.

Gdje su proizvodnja, zanatske radionice, poljoprivredna gazdinstva, tehnološke kompanije i nova radna mjesta? Gdje su poslovi koji mladom čovjeku omogućavaju da svoju budućnost vidi u Rožajama, a ne samo u Njemačkoj, Luksemburgu ili nekoj drugoj evropskoj zemlji?

Kafić, naravno, nije problem. Ugostiteljstvo je legitimna privredna djelatnost. Rožajama, kao i svakom gradu, trebaju dobra mjesta za susret, razgovor i druženje.

Problem počinje onda kada kafić postane mnogo više od toga – simbol ekonomskog uspjeha, društvenog statusa, pa čak i političke moći.

U malom gradu nije teško primijetiti ko gdje pije kafu, za kojim stolom sjedi i kojem društvenom ili političkom krugu gravitira. Gotovo da se zna koji lokal okuplja jedan, a koji drugi politički krug, gdje sjede ljudi bliski određenim strukturama, a gdje njihovi konkurenti.

Promjene u politici donose i nova lica za pojedinim stolovima. Stvara se nova politička elita, pojavljuju se novi “važni ljudi”, telefoni koji ne prestaju da zvone i oni koji nekako uvijek uspiju da pronađu slobodnu stolicu u blizini trenutnih centara moći.

Tako pojedini rožajski kafići postaju svojevrsna mapa političkog uticaja.

Politika se ponekad može pratiti i kroz raspored kafanskih stolova.

Za tim stolovima ne razgovara se samo o vremenu i fudbalu. Razmjenjuju se informacije, traže preporuke, dogovaraju susreti i pokušava pronaći neko ko nešto “može završiti”.

Opština ima kancelarije, država zakone, institucije procedure, a kafanska diplomatija ima telefon i jednu rečenicu:

Problem za svako društvo počinje onda kada poznanstvo vrijedi više od znanja, sposobnosti, konkursa i procedure.

Jer kada je za ostvarivanje prava ili dobijanje prilike važnije koga poznajete nego šta znate i možete, ne slabe samo institucije. Slabi i povjerenje građana u njih.

Ali kafanski sto može imati još jednu funkciju – da postane sudnica bez sudije, dokaza i prava na odbranu.

Kada nekoga treba politički diskreditovati, ponekad je dovoljno izgovoriti:

”Ma, on (ili ona) je izdao familiju, a neće mene!”

Priča zatim putuje od stola do stola. Jedan je prenese, drugi nešto doda, treći potvrdi: “Znam ja to dobro.”

Politički konkurent tada prestaje da bude čovjek sa drugačijim mišljenjem i postaje “izdajnik”. Umjesto o njegovom programu, radu i rezultatima, raspravlja se o tome iz koje je familije, s kim sjedi, kome se javio, kome nije i – možda najvažnije – u koji kafić ulazi.

U takvoj političkoj geografiji čak i promjena mjesta za kafu može biti protumačena kao politička poruka.

Izgleda da ponekad nije problem promijeniti mišljenje – problem je promijeniti sto.

A posljedice takve političke kulture nijesu bezazlene.

Ako se svakome ko misli drugačije odmah određuje “čiji je”, kojem krugu pripada i za kojim stolom sjedi, onda se prostor za nezavisno mišljenje sve više sužava. Sposobni ljudi koji ne žele da pripadaju nijednom političkom taboru mogu se jednostavno povući iz javnog života.

Tako društvo gubi upravo one ljude koji bi mu možda mogli najviše ponuditi.

Glasina tada dobija snagu činjenice, pripadnost zamjenjuje sposobnost, a lični napad postaje politički argument.

Uz političku moć često ide i demonstracija novog društvenog statusa. Automobil, telefon, društvo za stolom i blizina politički uticajnih ljudi postaju vidljivi znaci uspjeha.

O državi i politici govori se mnogo. Za kafanskim stolom brane se država, narod, nacija, partija i “više vrijednosti”, maše se raznim zastavama i odmjerava ko je veći patriota – često glasnije nego u institucijama koje bi o tim pitanjima trebalo da odlučuju.

Ali patriotizam ima jednu nezgodnu osobinu: ne završava se riječima.

Traži odnos prema državi o kojoj se toliko govori.

Zato se patriotizam ne pokazuje samo zastavom, himnom ili glasnim političkim stavom. Pokazuje se i u mnogo običnijim stvarima – poštovanjem zakona, plaćanjem poreza, izdavanjem fiskalnog računa i izvršavanjem obaveza prema državi.

Tu nastaje zanimljiv paradoks – patriotizam u duvanskom dimu.

Ako se za stolom raspravlja o tome ko više voli državu, dok se istovremeno zanemaruju njeni propisi, onda između riječi i postupaka nastaje očigledna protivrječnost.

Jer država se ne poštuje samo onda kada se o njoj govori.

Patriotizam je poštovanje zakona čak i kada nema publike.

Naravno, bilo bi nepravedno sve rožajske ugostitelje staviti u isti koš. Mnogi ljudi pošteno rade, zapošljavaju druge, uredno izvršavaju svoje obaveze i od svog rada izdržavaju porodice. Upravo njih najviše pogađa svako zaobilaženje pravila, jer ono stvara nelojalnu konkurenciju.

Problem je ako postanu zamjena za privredu, institucije i političku kulturu.

Ekonomski razvoj Rožaja ne može se dugoročno zasnivati samo na potrošnji. Potrebni su proizvodnja, zanatstvo, poljoprivreda, turizam, tehnologija, obrazovanje, inovacije i kompanije koje stvaraju novu vrijednost.

Umjesto pitanja za kojim stolom neko sjedi, mnogo važnije bi bilo pitati:

Rožaje ima ljude, prirodne resurse, preduzetnički potencijal i snažnu dijasporu. Puni kafići zato sami po sebi nijesu ni problem ni dokaz razvoja.

Isto tako, drugačije političko mišljenje nije izdaja. Politički konkurent nije neprijatelj. A sjedenje za drugim kafanskim stolom ne bi trebalo da bude dokaz političke pripadnosti.

Treba im više proizvodnje, investicija, znanja, kvalitetnih radnih mjesta, funkcionalnih institucija i političke kulture.

Jer razvoj se neće mjeriti brojem punih stolova, skupih automobila ispred kafića niti brojem ljudi koji mogu da kažu:

Mjeriće se onim što se u Rožajama stvara i brojem ljudi koji od svog znanja i rada mogu dostojanstveno da žive.

A možda će Rožaje napraviti najveći korak naprijed upravo onda kada za posao, investiciju, konkurs ili ostvarivanje nekog prava više ne bude potrebno poznavati “pravog čovjeka” za “pravim stolom”.

Jer uspješno društvo nije ono u kojem znate čovjeka – već ono u kojem vam “čovjek” nije potreban da biste ostvarili ono što vam po znanju, radu i zakonu pripada.

Autor je nosilac Ordena za zasluge za narod Savezne Republike Njemačke (Bundesverdienstkreuz); dobitnik Plakete “30. septembar” – najvišeg priznanja Grada Rožaja