Kome vjerovati i zašto?

“Kad napokon shvatimo”, piše Buden, “zašto je našem hrvatskom intelektualcu toliko mila i draga blizina moćnika, možda ćemo moći sebi i svojima zamisliti neku bolju budućnost”

Dakle, izbor postoji. Potrebno je samo, usuditi se.

“Kažu da sam postao previše naklonjen premijeru Milojku Spajiću”, kliče sa najviše kule zgrade RTCG – Raonićevog neosvojivog Javnog servisa – niko drugi do li, fanfare molim: Dukađini Hor(k)hajmer – crnogorski intelektualac širokog (ma što širokog?! – najšireg!) spektra interesovanja, te vrsni publicista – jedan od nekolicine mislilaca koji kreiraju društvenopolitički ambijent u ovom trenutku – i nadasve: osvjedočeni humanista čije sveobuhvatno djelovanje uveliko nadilazi uske okvire i ovog krševitog i gorovitog mjesta i ovog vremena bezbožnog.

“ (…) kao da je svaka pohvala unaprijed dokaz političke bliskosti”, kliče Dukađini jednako, “a ne rezultat vlastitog suda i procjene”.

Ko to kaže, ko to laže, da si ti Dukađini postao previše naklonjen premijeru Milojku Spajiću?! Reci mi, pa da pođem oba uva da izvučem nesojima!

“Više od tri decenije bio sam na opozicionoj strani.” – kliče Dukađini, a ova brda oko Podgorice odjekuju – s naglaskom na Veljem brdu – koje najglasnije odjekuje.

“Gotovo cio svoj javni život”, nastavlja Dukađini, “proveo sam u kritici vlasti i centara moći. Mogao bih, pomalo krležijanski, reći da sam svih tih godina bio ‘dvadeset četiri časa na barikadama’. Nije to bio izraz neke lične patnje ili herojske biografije, već opis jednog dugog javnog stava, jednog izbora i jednog načina djelovanja” – i to, dodao bih, bez pare i dinara.

Na pomen Krleže i barikada – prisjetih se Budenovog teksta naslovljenog “Mudri predsjednikov savjetnik Miroslav Krleža” (Boris Buden, “Barikade”, Arkzin (bibl. Bastard, B1), Zagreb, 1996).

“(…) kad napokon shvatimo”, piše Buden, “zašto je našem hrvatskom intelektualcu toliko mila i draga blizina moćnika, možda ćemo moći sebi i svojima zamisliti neku bolju budućnost. Danas je za takve vizije očigledno još prerano. Hrvatski pjesnik, hrvatski redatelj, pisac i novinar, glumac i profesor danas je još uvijek opsjednut željom da svoj krhki intelektualni habitus osloni o naizgled čvrsti tron svjetovne vlasti.” – tako da je pozicija u kojoj se obreo Dukađini – donedavno velika opoziciona uzdanica, a danas tek jedan od glasova (bariton) u horu Raonićevih dječaka – sasvim razumljiva – uz podrazumijevajuća lična primanja – pretpostavljam pristojna …

“Poslije toliko godina stalnog kritičkog stava”, razoružavajuće je iskren Hor(k)hamjer Dukađini, “jednostavno mi je dosadilo da uvijek budem protiv” – i teško da bismo Dukađiniju mogli bilo što prebaciti, a nekmoli zamjeriti – Dukađiniju je jednostavno dosadilo da bude ‘protiv’ – i jednoga dana je riješio da preskoči preko plota – da vidi kako je sa druge strane – među ovima kojima nije dosadilo, niti će im ikad dosaditi – da budu ‘za’ – nikad ‘protiv’ – što je, priznajmo, tako ljudski…

Opet, ne bismo nikad smjeli smetnuti s uma ni riječi Šekspirovog Kenta (King Lear): “ (…) Think’st thou that duty shall have dread to speak/ When power to flattery bows? To plainness honor’s bound/ When majesty falls to folly … “ – ili u prevodu Branimira Živojinovića: “ (…) Misliš li da će se dužnost plašiti da zbori/ onda kad moć se laski priklanja?/ Za čast je obaveza iskrenost/ kad budalasti postanu vladari…”.

Hoće li Dukađini Hor(k)hajmer umjeti da se časno odnese (što bi rekli DPS-ovci) u trenucima “kad budalasti postanu vladari” – jer je sasvim izvjesno da će biti trenutaka kada će Dukađinijeva duboka vjera u premijera Spajića biti na kušnji – ovo što nam je premijer Spajić servirao do sada, tek je lagano zagrijavanje pred najveće utakmice – kladio bih se, dakle, da će Hor(k)hamjer Dukađini umjeti da procijeni situaciju – ne znam samo da li će htjeti – da li će, konkretno, imati kuraži – da djeluje na način koji bi bio baš na polzu premijeru Spajiću – ako bi to nosilo realan rizik da neko od Spajićevih dvorjana (iz devetoga kruga) pokuša da okrene Spajića protiv Dukađinija Hor(k)hamjera…

Sa druge strane, svima nama tzv. krtičarima polako sviće da je u jednom strašno važnom trenutku koji nam je definitivno promakao – prespavali smo taj trenutak – “kritika” uperena u pravcu tzv. nosilaca odlučivanja postala bespredmetna i suvišna – besmislena – ako baš hoćete – i bilo je krajnje vrijeme da neki među nama, poput Dukađinija Hor(k)hajmera, potraže nove pute…

“Čovjek nije stvoren samo za negaciju.” – kliče Dukađini. “Nije dovoljno cijeli život stajati nasuprot nečemu. Dođe trenutak kada poželite da stanete iza neke ideje, iza nekog projekta, iza nekog čovjeka i kažete: ovo ima smisla, ovo je dobro, ovo želim da podržim.”

Leleškinje, boboškinje, koga ćete? Hoćemo Mićka Spajića!

Ako je taj čovjek – koji stoji iza neke ideje, iza nekog projekta – baš Mićko Spajić, a ne neko drugi – onda je tu, ako mene pitate, previše toga što nema smisla, što nije dobro i što ne bih želio da podržim – ali ne velim da se tu ne bi mogla iscijediti – za pristojnu nadoknadu, svakako – i neka tanka zerica smisla, neki blijedi proplamsaj dobroga i nešto što bi se nekako, na jedvite jade, ipak dalo podržati…

Moram vam priznati, na kraju, da me u ovoj paraboli o starom vitezu Hor(k)hamjeru Dukađiniju koji je bacio svoje zarđalo koplje/pero u koprive – i uzeo gusle da gusla isključivo o stvarima koje imaju smisla, koje su dobre i koje želi da podrži – najviše fascinira Dukađinijeva infantilna potreba da ubijedi tih par osoba koje mu imponuju (ne više od tri) da nije pogriješio kad je svoju naklonost bacio pod noge nikome drugome do li Mićku Spajiću – pristojna nadoknada na stranu, svakako.

Mene ne moraš da ubjeđuješ ni u što dragi Dukađini – ubijeđen sam, od samoga starta, kao jedan od iskrenih štovalaca tvoga osebujnog lika i još osebujnijeg djela – bez obzira na predznak – da bi ova naša nazovi-stvarnost bila za par nijansi sivlja da nema tog čudesnog misaonog kolorita koji upravo ti emaniraš…