Djelimično usvojena žalba Kankaraša

Gospodin Mato Kankaraš podnio je žalbu na tekst „Profesor upao u sistem – prijava za sajber kriminal“, u kom je, kako smatra, jednostrano označen kao sajber prestupnik, što bi predstavljalo povredu prezumpcije nevinosti, odnosno načela 9 Kodeksa novinara / novinarki Crne Gore[1] (KNCG), smjernice 9.1.(a) Izvještavanje o kriminalu, istrazi i sudskim postupcima. Dalje, nalazi da u izradi teksta nije uvaženo mišljenje druge strane (njegovo) čime je došlo i do povrede načela 1, smjernice 1.3. Postupanje sa izvorima, kao i smjernice 1.2.(a) Tačnost, budući da je, kako žalitelj tvrdi, objavljena netačna informacija da je „upao u sistem“, odnosno da su objavljene iskrivljene informacije vezano za aktivnosti koje je preduzeo. Na ovaj način došlo je i do povrede smjernice 1.2.(b) jer je jednostrano izvještavanje moglo navesti čitaoce na pogrešan zaključak o suštini događaja od nesumnjivog javnog interesa.

Nakon neuspjele medijacije, odlučila sam da djelimično usvojim žalbu gospodina Kankaraša, budući da smatram da je došlo do povrede načela 1, odnosno njegove smjernice 1.3. KNCG, ali i načela 2, odnosno njegove smjernice 2.1. Komentar. O kršenju smjernice 1.2. ne mogu da donesem odluku, budući da smatram da o tome da li je riječ o sajber kriminalu i da li je zaista „profesor upao u sistem“ treba da odluči nadležno Tužilaštvo. Ostale navode žalbe (povredu smjenice 9.1. KNCG) ne smatram opravdanim.

Gospodin Mato Kankaraš podnio je žalbu na tekst „Profesor upao u sistem – prijava za sajber kriminal“, objavljen u Vijestima 03. juna 2026. U tekstu se navodi da je profesor podgoričke gimnazije „Slobodan Škerović“ Mato Kankaraš javno na svom Fejsbuk profilu saopštio da je htio da pogleda preliminarne, javno dostupne rezultate maturskog ispita, što je učinio zaobilaženjem „zaštitnog sloja“, odnosno izmjenama u samom fajlu, dobivši tako pristup matičnim brojevima skoro 5.000 crnogorskih maturanata. Kankaraš je u objavi na svom FB nalogu optužio Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija i Ispitni centar Crne Gore da su oni „pustili u opticaj JMBG crnogorskih srednjoškolaca“ te „da se tim podacima već trguje neđe na dark webu”. Prema navodima teksta, baziranim na izvorima iz Uprave policije, protiv Kankaraša je podignuta krivična prijava. O krivičnoj prijavi podnesenoj protiv njega podnosilac žalbe se informisao iz teksta koji je predmet ove žalbe. Kada je istoga dana otišao u Upravu policije da provjeri da li je protiv njega uistinu podnesena krivična prijava, rekli su mu da nije i u narednih osam dana nije dobio nikakvu drugu informaciju od ove institucije.

Žalba je, kao formalno uredna, dostavljena uredništvu na izjašnjenje. Uredništvo je decidno odbacilo sve navode žalbe, tvrdeći da su prilikom pisanja teksta bili poštovani svi etički i profesionalni standardi. Uredništvu su bila upućena i dva dodatna pitanja sa moje strane:

Kada je u pitanju prijavljena povreda načela 1, smjernice 1.2. Tačnost, postavlja se pitanje o kakvom „upadu u sistem“ može biti riječi kada nikakva šifra nije bila premošćena, niti je na bilo koji drugi način zaobiđena konkretna mjera zaštite podataka, već su lični podaci učenika/ca učinjeni vidljivim prostom konverzijom fajla iz jednog u drugi format. Međutim, ne mogu da donesem odluku po ovom pitanju, budući da smatram da je na Tužilaštvu da utvrdi da li je profesor počinio djelo sajber kriminala i neovlašteno „upao u sistem“ ili ne. Ono što mogu da utvrdim jeste da ovakva formulacija u najboljem slučaju predstavlja brzopleto izveden zaključak koji je u tekstu predstavljen kao činjenica, čime je došlo do povrede načela 2, smjernica 2.1. Komentar koja zabranjuje predstavljanje komentara, odnosno u ovom slučaju zaključka, kao nesporne činjenice.

Kada je u pitanju prijavljena povreda smjernice 1.3. Postupanje sa izvorima, smatram da je ona centralna za kompletnu žalbu i da do povrede ostalih smjernica ne bi došlo da se na adekvatan način postupalo sa izvorima. Ipak, u izjašnjenju uredništvo je u potpunosti odbacilo ove navode žalbe tvrdeći, u odgovoru na moje drugo pitanje, da se:

„Javne objave sa verifikovanih naloga [se] tretiraju kao izjave za javnost, ako su od javnog interesa. Kontekst je potpuno adekvatno dao profesor i „novinar“, koji je, umjesto da obavijesti Ispitni centar da je moguće iz njihovog sistema izvući matične brojeve đaka, to javno objavljuje i još daje ideje da se oni mogu prodati na dark webu.“

Nisam saglasna sa procjenom i ovakvim stavom uredništva. Naime, iako je bila u pitanju javna objava, i iako sam saglasna sa uredništvom koje na jednom mjestu u izjašnjenju navodi da su „društvene mreže počele da preuzimaju primat kad je u pitanju iznošenje stavova, informacija, saopštenja“, ne mogu da se složim sa tim da je ovakav postupak u skladu sa odredbama KNCG koje se tiču postupanja sa izvorima, tim prije što se u istoj smjernici naglašava da postoji posebna potreba za pojačanom provjerom činjenica kada se koriste informacije dobijene putem društvenih mreža (1.3.(b)). Objave na društvenim mrežama su formulisane u posebnom kontekstu i prema posebnom auditorijumu, pa i onda kada su javne, treba uložiti dodatnu pažnju kako bi se provjerile informacije, potvrdile činjenice i osigurao pravilan kontekst za razumijevanje događaja o kom se izvještava, što ovdje nije bio slučaj.

Konačno, kada je riječ o pitanju upućenom uredništvu da li smatraju da je u skladu sa etičkim i profesionalnim standardima novinarstva da se građani/ke o krivičnim prijavama protiv njih informišu iz medija, Uredništvo je odgovorilo da „novinari nisu dužni da građane obavještavaju o krivičnoj prijavi protiv njih, jer to radi policija“, što je nesporno. Naravno, moje pitanje nije bilo čija je dužnost da građane obavještava o krivičnoj prijavi podnesenoj protiv njih, nego da li smatraju da je u skladu sa etičkim i profesionalnim standardima novinarstva, a tu prije svega mislim na načelo 1 KNCG, da se građani o tome informišu iz novinarskih tekstova. Drugim riječima: kako bi se bilo ko od nas – čitateljki i čitatelja – osjećao da za krivičnu prijavu podnesenu protiv nas prvi put čujemo iz medija? Smatram da pristojnost i dobronamjernost nalažu da prije objave ovakve informacije, novinari makar pitaju za komentar stranu o kojoj izvještavaju ili čije izjave sa drugih platformi prenose „imajući uvijek u vidu pravo javnosti da zna i ljudsku potrebu za pravičnošću i humanošću“. Iako ne smatram da je ovim prekršeno načelo 1 KNCG, naglašavam da istrajna potraga za istinom koju ono u osvom osnovnom obliku naleže, uvijek mora biti balansirana „ljudskom potrebom za pravičnošću i humanošću“, pa bih u tom smislu formulisala preporuku:

Preporuka: U skladu sa smjernicom 1.3.(b) (odnosno smjernicom 2.3.(a) novog KNCG) koja nalaže postojanje posebne potrebe za pojačanom provjerom činjenica, fotografija i referenci dobijenih putem društvenih medija – kada izvještava o krivičnim prijavama podignutim protiv određenih lica, novinar/ka od njih treba tražiti komentar, kako bi se izbjegla situacija koja je, između ostalog, bila predmet ove žalbe.

[1] U toku ovog žalbenog procesa dovršen je i predstavljen izmijenjen i dopunjen Kodeks novinara i novinarki Crne Gore. U odlučivanju po ovoj žalbi koristila sam staru verziju KNCG, buući da je ona bila na snazi u momentu podnošenja žalbe.