Duh zakona treba da prepozna autora

CG je u periodu 2000-2025. privilegovala institucionalce. Novci – sve lege artiis. Formalno i arbitrarno svi čisti kao suza. Rezultata međutim nema (ili su pretanki)

Ko je, i šta, u istoriji ideja, figura koju zovemo autor?

Zalažem se, kao toliki drugi, za jaču ulogu javno-privatnog partnerstva (dalje JPP) u stvaralaštvu, i u prosvjeti, najteže pogođenim za četvrt stoljeća. Za respekt posebnosti CG, i usklađivanje, javnih politika, prema našoj posebnosti a protiv kopiranja bogatih i drugačijih. To što su burokracije manje-više iste, ne znači, i nacije, da su iste. Nije pristojno biti veći Latin od pape.

Autor je jedini faktor u direktnom kontaktu sa stvarnošću, a svi ostali, institucionalci, burokrate, interpretatori, neka im je srećno gospodstvo, odaljeni su od krvi i sokova stvaralaštva i jednom zauvijek završeni, savršeni, vječni (sa gledišta institucija). U odnosu na autora, tačnije bez njega, oni su ipak jalovi.

CG je u periodu 2000-2025. privilegovala institucionalce. Novci – sve lege artiis. Formalno i arbitrarno svi čisti kao suza. Rezultata međutim nema (ili su pretanki). Autor je zabašuren. Zidovi neke zgrade s tablom nalik zlatotisku neće riješiti problem. Problem ideja rješava živ čovjek.

Autor stvara, burokracija prelistava. Daleko kao od Koma do Lovćena. Moja minornost stoji na lovćenskoj, stvaralačkoj strani – da se prestanu izmišljati suplementi za autora, i vrati se dostojanstvo onoj iskri, u istoriji nacija, koja samo stvaraocu poslušno sjakti u šaci – ideji.

JPP je neophodno. Da JPP (čitava duhovnost CG 90% je autorska, društveni faktor svega 10%) bude prepoznato u novom zakonu. Četvrt stoljeća zakonodavac ne vidi JPP. Pruža mrvice.

Gdje leži kreativniji potencijal: u institucijama, ili među ostalim građanstvom? Ako su tu negdje barabar, 50% – 50%, aktuelna realnost je paradoksalna: jednoj strani 15.000.000 eura godišnje, drugoj mrvice (ili nula).

Srce crnogorske kulture je niko drugi do autor. Svi ostali su svita. Njemu zdesna interpretatori, funkcioneri, aktivisti, žiriji – slijeva izvođači, asistenti, burokrate, ponuđači, komesari. Autor među njima – manji od makova zrna.

Duh zakona treba da prepozna autora. Ne da ga skriva među svitom.

CG ima dovoljno opravdanja da zadrži vlastitu originalnost a ne iznevjeri agendu EU. Naprotiv, evropske burokrate cijene tebe, u mjeri, dokle demonstriraš svoju žilavu posebnost, a ne sivu shematiku – tuđu kopiju.

Pozicija autora u CG i u nacijama EU nije ista. Poglavito u temelju CG-kulture, knjizi i pismu. Za neke stvari neophodna je masa (Population). Engleski, francuski, njemački autor knjige zaštićen je milionskom masom čitalaca kroz milionsko tržište. U CG knjiga se ne kupuje. Dariva se.

Njemačka na primjer – lider u JPP. Zakon o JPP je krovni za sve oblasti. Država plaća uslugu privatnom sektoru (eng. Availability Model), ne na bazi korišćenja i uživanja (kao u komunizmu i postkomunizmu), već koliko to vrijedi; podjela rizika: JPP realizuje posao (rizik izgradnje), a država plaća objektivno prema krovnim parametrima. Odlučuju najstručnije, duple komisije iz dva tijela vlasti (a ne jedna jedina skarabudžena od maturanata).

Najugroženija vrsta danas u CG nisu ni oni ždralovi na Dioklitskom jezeru (tako svoj zavičaj zove najveći Podgoričanin u istoriji, Božidar Vuković); ni onaj balkanski ris na Durmitoru; ni kaćunak na obroncima Golije; ni crni daždevnjak, ni prokletijska gušterica…

Zato što se skreće pažnja sa pisma i teksta (50% CG-kulture) i premeće se na suplemente, derivate, tzv. kreativne industrije. Nama se može obiti o glavu izigravanje autorstva; (u Nizozemskoj, na primjer, donekle je moguće jer ona već od 16. vijeka pomjera fokus sa pismenosti na vizuelnu kreaciju – monumentalno flamansko slikarstvo – i na politiku: slobodoumni engleski filozofi ištu politički azil u Nizozemskoj radi spasa od apsolutizma u svojoj zemlji; najzad, finansijska i agrarna tehnologija prodrla je u svijet morem iz Nizozemske; u novo doba njine nuklearne laboratorije su među vodećima; itd.)

U CG je ovakav obrt nemoguć – prometejska kultura uložila je za 1.000 godina više od pola svojih sila na pismo i knjigu. Odsustvo svijesti o tome vidi se u periodu 2000-2025. godine – vlada je knjizi i pismu posvetila dvadesetak svojih godišnjih konkursa s mrvicama na stolu. Sudbinski tok svog duha redukovala je na godišnju arbitražu oko mrvica. Ne žmuri, zakone!

Autor, međutim, u nacijama EU je nedodirljiv. On ima zaleđe enormnog pismenog kapitala u stalnoj fluktuaciji, društveni instrumentarij autorstva (industrija knjige, nepisani sporazum između miliona građana s jedne i njega, kreatora ideja sa druge strane.)

CG-autor od začetka pismenosti, međutim, drži glavu nad vodom zahvaljujući svom prometejstvu. Baca ga val od jedne hridi do druge. U komunizmu on ima novac, ali ga guši cenzura. U postkomunizmu nema cenzure, ali mu zarađeni novac neko uzme (komisije, žiriji, burokracija; maestralni nepotistički talenat CG; neoturistički poriv da se putuje u zemlje čiji jezik ne znaš, i autorov znoj krčmiš mu iza leđa; itd.).

Praksa u EU i zakon o JPP odstranjuje čireve: ti, autore, ostvari javnu vrijednost a mi ćemo te platiti objektivno!

Belgija, na primjer, šansu autoru odnosno njegovoj tvrtki daje kao i svima ostalima kroz Zakon o javnim nabavkama i koncesijama iz 2016. g. u skladu sa zakonodavnom materijom federalnih zajednica (flamanska, njemačka i francuska): privatni kapital i upravljačke vještine dolaze sa strane koju zovemo autorskom, tvoračkom, dočim organ države pruža resurse i dugoročnu javnu podršku.

Zapadni zakonodavac je konkretan: u ravni autorstva nema vladinih privilegija.

Belgija ima investicioni fond PMV koji nudi preko JPP kredite sa ciljem stimulacije privatnog partnera u javna ulaganja. Kritički zapadnjački duh davno je shvatio ono što ideološki na Istoku (naš region JIE) nije nikad: institucija je nezainteresovana za rizik i odgovornost. Samo JPP prihvata rizik u kapitalu.

Zakon je dužan da pruži šansu stvaralačkom potencijalu civilnog sektora (snažnijem od institucionalnog) u garantovanoj srazmjeri, prema djelu, a ne prema unaprijed zagarantovanim privilegijama. (U periodu 2000-2025. srazmjera je mizerna.)

Posebno na glavnom polju: baština riječi (engl. Word Patrimony, šp. patrimonio de palabra) koja se ne restaurira, poput spomenika, radom stručnjaka, već umjetničkom snagom autora (izvor intelektualnog i kreativnog djela).

Novi zakon CG treba da ukaže respekt autoru kao autoru (ne da obmanjuje građanstvo izigravanjem autorstva). Kreativni industrijalac nije autor.