Tvrda hrid nesumnjive perfekcije

Infrastrukturne prostorne matrice administriraju miksevi vladinih i nevladinih igrača – i su svi oni nošeni dubokim iracionalnostima i sumnjivim aspiracijama, te da iza infrastrukturnog prostora de facto stoje nezvanične forme političkog udruživanja koje lako mogu preskočiti zakon

“Razvoj univerzitetske infrastrukture danas znači mnogo više od same gradnje”, kliče neznana junakinja, ili pak neznani junak, sa internet stranice Univerziteta Crne Gore, “to je”, veli, “ulaganje u znanje”.

A ja sam bio ubijeđen da se gradi samo zato što se graditi mora – i da ništa danas ne znači mnogo više od same gradnje – jer je gradnja, kao ukupna djelatnost/aktivnost, mnogo više od same gradnje – i ne smijem ni da pomislim što bi se desilo kada bismo (ne bilo primijenjeno) odustali od realizacije nekog od kapitalnijih među kapitalnim infrastrukturnim projektima – tipa Velje brdo.

A što se pak tiče građenja u funkciji “ulaganja u znanje” – prvo što mi pada na pamet su sramotni rezultati naših petnaestogodišnjakinja i petnaestogodišnjaka na PISA testiranjima (matematička, čitalačka i naučna pismenost) – i to iz ciklusa u ciklus – a skorašnji pomor lučonoškinja i lučonoša na prijemnom ispitu za upis na Studijski program Stomatologija na Medicinskom fakultetu UCG – nije bio ništa drugo do li još jedan sramotni momenat u tom istom sramotnom nizu – čast izuzecima, svakako, ima ovdje i dobre djece – uz nužnu primjedbu da problemi u obrazovanju definitivno postoje – da su ti problemi hronični i vrlo postojani (perzistentni) – i veliko je pitanje može li se baš gradnjom odgovoriti na te probleme – ili je pametnije – mimo gradnje, koja se podrazumijeva – pokrenuti nekakve dijaloge, organizovati okrugle stolove i konferencije – ne bi li se došlo do nekakvih zaključaka i konkretnih predloga kako da se pristupi temeljnoj reformi našeg obrazovnog sistema.

OK – građenjem se ulaže u znanje – to stoji, u načelu – ali tek neznatnim dijelom – jer se građenjem, po samoj prirodi stvari, primarno ulaže baš u građevinski sektor – koji je, očigledno, ključni zamajac crnogorske privrede – tako da se graditi mora – moraju se graditi novi objekti za potrebe UCG – moraju se modernizovati postojeći objekti i prostori koji pripadaju UCG – i spolja i iznutra – za razliku od generalnog pristupa nastavi na UCG – koji je toliko perfektan – da se svaki val te potrebe za generalnom modernizacijom nastavnih programa i nastavnih procesa na UCG – u skladu sa opštim imperativom hvatanja koraka sa pozitivnim trendovima u obrazovanju u uređenim društvima – razbija o tvrdu hrid te nesumnjive perfekcije.

“Svaki projekat Univerziteta Crne Gore i svaka nova zgrada predstavljaju snažnu poruku generacijama koje dolaze da savremeno obrazovanje zahtijeva savremene prostore.”

Na pomen savremenih prostora – u funkciji snažnih poruka vezano za savremeno obrazovanje – prvo što mi pada na pamet je onaj tzv. adaptirani hol zgrade tehničkih fakulteta u Podgorici iz oktobra davne 2024. godine – što je pozicija kroz koju je rektor Božović provukao nevjerovatnih milion i kusur eura (1.043.752,00) – i to onih para …

Ako je vjerovati rektoru Božoviću & Co, vezano za pomenuti hol, riječ je o “pažljivo planiranoj arhitektonskoj intervenciji sa ciljem modernizacije prostora, uz očuvanje njegovog istorijskog i estetskog karaktera” – a kako još nijesam smogao kuraži da uživo ovjerim tu adaptaciju – iza koje stoje naša drugarica Ema Esesa i naš drug Velizar (zvani Lepi) sa Arhitektonskog fakulteta UCG – ipak bih se zaustavio na ovom mjestu – ali daleko od toga da sam stavio tačku na tu nevjerovatnu priču – držite me za riječ.

Namjera mi je zapravo bila da se osvrnem – povodom skorašnjih najava sa UCG da će se, ako bog da, u Nikšiću tvrdom gradu graditi (nova) zgrada Filološkog fakulteta – na publikaciju naslovljenu “Izgradnja prostora znanja – kapitalna infrastrukturna ulaganja Univerziteta Crne Gore 2021-2025” iz decembra 2025. godine – uz istoimeni video uradak – i sve to u slavu neosporne činjenice da je u tih pet godina – u tzv. periodu transformacije – realizovano “više od 50 kapitalnih projekata, vrijednih više desetina miliona eura” – što je za svaku pohvalu, naravno – graditi se mora! – a da bi se gradilo, moraju se preusmjeravati (što bi rekli stari DPS-ovci) milioni i milijarde eura baš u građenje.

“Infrastrukturni projekti predstavljaju važan segment razvoja svake visokoobrazovne ustanove”, kliču otud rektor Božović & Co jednako, “jer stvaraju”, veli, “uslove za unapređenje nastave, naučnoistraživačkog rada i studentskog standarda” – isto kao što će tvrdi Milojkovac grad u najavi, ako bog da, stvoriti uslove za značajno unapređenje životnog standarda – u opštem smislu.

Kad već ovi sa UCG pomenuše te infrastrukturne projekte – moraću i ja da pomenem gospođu Keller Easterling (Extrastatecraft: The Power of Infrastructure Space, Verso – 2014) – koja kaže da te prostorne formule koje se ponavljaju i ponavljaju (repeatable spatial formulas) čine veliki dio prostora koji postoji u ovom trenutku – globalno – i da su neke od najradikalnijih promjena – opet globalno – ispisane jezikom te skoro pa infrastrukturne prostorne matrice – što će reći je gospođa Easterling bila uvjerena – još tada, 2014. godine – da ona pričica o proizvodnji prostora kao o par excellence društvenom pregnuću ne pije više vodu.

Dakle, gospođa Easterling je prije 12 godina ustvrdila da te infrastrukturne prostorne matrice administriraju miksevi vladinih i nevladinih igrača (players) – i da su svi oni nošeni dubokim iracionalnostima i sumnjivim aspiracijama, te da iza infrastrukturnog prostora de facto stoje te nezvanične forme političkog udruživanja koje lako mogu preskočiti zakon – svaki put kad se ukaže potreba za preskakanjem zakona – i koje su tajno oružje nekih među najmoćnijim igračima – kako na globalnom nivou – tako i na lokalnim nivoima.

Dakle, ne govorimo više o arhitekturi – govorimo o infrastrukturi – o infrastrukturnim projektima – o proizvodnji vazda istog – što bi bila jedna od očiglednijih posljedica tzv. globalizacije – odnosno modernizacije – jer globalizacija nije ništa drugo do li modernizacija na anaboličkim steroidima – modernizacija koja se u jednom trenutku otela svrsi i kontroli i postala sama sebi svrha – govorimo o investiranju u infrastrukturu u isključivoj funkciji ostvarivanja što besramnijeg i što bržeg profita – odnosno, u našem konkretnom slučaju, o imperativu koji diktiraju tzv. nosioci odlučivanja, opet na svim nivoima: da se silan novac iz budžeta preusmjerava baš u infrastrukturu, te da se tzv. sistemskim rješenjima maksimalno favorizuju pojedinci koji su voljni da investiraju u infrastrukturu – odnosno da grade – jer se – ponoviću, nije mi teško: graditi mora!

Ako mi ne vjerujete – pitajte rektora Božovića…