Futro: Danas svi znaju kako da nešto izgleda, ali rijetki znaju zašto to postoji

Regionalni kreativac koji je dizajn pretvorio u stav, a ironiju u lični štit, dolazi u Nikšić da govori o jednostavnosti, identitetu i vremenu u kojem algoritmi proizvode sadržaj brže nego što ljudi stižu da imaju ideju

Postoje ljudi koji prave dizajn. I postoje oni koji iz dizajna izvlače karakter, humor, nerv i istinu vremena. Slavimir Stojanović Futro već decenijama pripada drugoj grupi. Njegov rad nikada nije bio samo estetika, već komentar društva, način razmišljanja i igra između ozbiljnosti i ironije.

Slavimir Stojanović Futro je jedan od najprepoznatljivijih regionalnih grafičkih dizajnera, vizuelnih umjetnika i autora, poznat po spoju dizajna, humora, satire i društvenog komentara. Tokom karijere osvojio je više od 300 međunarodnih nagrada, radio za velike svjetske brendove i kulturne institucije, a paralelno gradio i autorski umjetnički izraz kroz knjige i ilustraciju. Autor je autobiografskog romana “Devet”, serijala dječjih knjiga “Avanture Singi Lumbe”, kao i knjige “Merino Tigar”.

Upravo zato njegovo gostovanje u Nikšiću, 28. maja, u okviru obilježavanja deset godina rada Tehnopolisa, dolazi u trenutku kada region možda više nego ikada pokušava da pronađe autentičan glas između globalnih trendova, algoritama i hiperprodukcije sadržaja.

Na meetupu “Snaga jednostavnosti u vizuelnim komunikacijama”, Futro će govoriti o tome kako svesti ideju na njenu suštinu, zašto danas svi biraju formu prije poruke i zbog čega Balkan najviše gubi onda kada pokušava da liči na nekog drugog.

U razgovoru za Informacije CG govori o kreativnosti, egu, Balkanu, identitetu i strahu od vještačke inteligencije – bez filtera i bez uljepšavanja.

Kada biste danas morali da definišete svoj posao bez etiketa, šta biste rekli da radite?

Bavim se kristalizacijom ideje kroz filter kreativnosti i iskustva, pa onda te kristale prodajem kome je potrebno.

Koliko je Futro alter ego, a koliko vaš stvarni identitet?

Futro je osmišljen kao umjetnički alter ego, međutim, vremenom je postao dio moje svakodnevne ličnosti, kao neka vrsta ironijskog oklopa kojim branim sebe i svoje najmilije od surovog svijeta u kome se danas živi na planeti Zemlji.

Šta je ostalo isto kod vas iz perioda kada ste počinjali svoj kreativni put, a šta vidite kao najveće promjene?

Ista je ostala potreba da zabavim sebe i druge onim što radim, a promijenilo se znanje koje je decenijama dovoljno naraslo da sada služi kao sredstvo pomoći drugima, njihovim brendovima, projektima i komunikacijama.

Da li male sredine poput Crne Gore mogu biti kreativna prednost, a ne ograničenje?

Mi smo u ovim krajevima odavno navikli da sve radimo uz pomoć štapa i kanapa i da idealni uslovi ne postoje. Što prije se ta činjenica prihvati, to su veći izgledi da će iskre genijalnosti i naše prepoznatljive lucidnosti u obliku humora, koji vjekovima odolijeva teškim vremenima, biti prepoznate kao najkvalitetniji put do istine, bez ikakvih specijalnih efekata, sirovo i precizno.

Šta mislite da Crna Gora može ponuditi svijetu u kreativnom smislu?

Mislim da upravo distanca od realnosti, koju omogućava monumentalna priroda Crne Gore u kombinaciji sa evidentnim ljudskim ponosom, omogućava prostor za dragocjene uvide u svijet oko nas i tako stvara platformu za kreativnost, humor, satiru, autoironiju i sve oblike introspekcije iz koje danas izviru najbolje komunikacije, bile one vizuelne, verbalne ili zvučne.

Šta je najveći problem regionalne kreativne scene: sistem, hrabrost ili identitet?

Najveći problem je nepostojanje razvijenih tržišta u kojima bi kreativnost bila integralni dio biznisa, a ne eksces na ličnoj bazi afiniteta prema lijepom i duhovitom.

Zašto Balkan tako često kopira velike centre umjesto da gradi svoj izraz i kako uopšte izgleda autentičan balkanski kreativni identitet danas?

Danas se kopira svjetska estetika jer je tako lakše, pod izgovorom oprobanih estetika u funkcionalnim tržišnim sredinama. Ovdje to vrlo lako pređe u karikaturu i površnost, što se najbolje vidi u muzici, dizajnu ili modi.

Ovo je mangupsko podneblje, gdje bi trebalo insistirati upravo na tom šeretskom pristupu, bilo u realnom životu ili u kreativnim industrijama. Međutim, pritisnuti pukim finansijskim preživljavanjem, mi se prebrzo uozbiljimo i distanca nestaje, a zabava prestaje.

Da li kreativac sa Balkana cijelog života pokušava da se dokaže? I da li je danas teže biti uspješan ili ostati svoj?

Ovdje je sve teško upravo zbog lakog gubitka nužne kritičke distance, a ona je privilegija samosvjesnih ljudi koji najviše rade na sopstvenom ogledalu.

Percepcija uspjeha je individualna stvar, ali autentičnost je društvena kategorija, koja uključuje motivaciju, inspiraciju i nadahnuće drugih ljudi, pa je gledam kao daleko dragocjeniju pojavu od uspjeha.

Rekli ste da dizajn nije dekoracija nego komunikacija – gdje se danas najviše griješi u tom kontekstu?

Danas se najviše griješi upravo u biranju estetike ispred biranja poruke. Pod uticajem trendova lakše je odgovoriti na pitanje kako, odnosno forma, a suštinski je neophodno prvo odgovoriti na pitanje zašto i šta.

Da li živimo u vremenu viška sadržaja i manjka ideja?

Ideja je uvijek dobra ako ima veze sa suštinskom istinom brenda i njegove komunikacije, a ako je prošla kroz filter lucidnog duha, onda je nećemo zaboraviti.

Šta je danas veći problem: manjak talenta ili višak potrebe za dopadanjem?

Danas je najveći izazov lakoća izlaska u javnost, pa se pomenuti filteri u toj brzini i tehnološkoj dostupnosti rijetko uopšte i pale. Talenata ima daleko više nego što nam to algoritam traži.

Ego je značajna prirodna sila koja nam omogućava da dođemo na poziciju iz koje naša kreativnost može da procvjeta. Ono što je nezgodacija i izvor inspiracije za brojne epove i tragedije jeste činjenica da se on teško gasi po potrebi, pogotovo kada napore treba usmjeriti na kreiranje boljeg svijeta kroz pomoć drugima sopstvenim talentom, znanjem i iskustvom.

Šta će u kreativnim industrijama ostati isključivo ljudsko? Da li AI ubija kreativnost ili samo razotkriva ko zapravo nema ideju?

Trenutno smo u akutnoj fazi straha od vještačke inteligencije, ali sam uvjeren da će uz nužnu globalnu regulativu ovaj tehnološki fenomen biti zauzdan i preći iz funkcije još većeg bogaćenja pojedinaca u primarnu funkciju kreiranja boljeg, lakšeg i homogenijeg globalnog društva.