Kad muzeji ožive

<!—->

Razočaravajuće mi je bilo otkriće da nikakva mistična simbolika nije vezana za taj dan, iako mnogo toga u vezi sa muzejima podsjeća na ritual.

U muzej se ulazi tiše nego drugdje. Hoda se sporije. Zastaje se pred osvijetljenim predmetima iza staklenih barijera koje zabranjuju dodir. Sve podsjeća na sekularni hram u kojem su relikvije zamijenjene umjetničkim djelima, fosilima, rukopisima i predmetima svakodnevice koji su nekim čudom preživjeli vrijeme.

Nekada su Mona Liza, Van Gogovi suncokreti ili egipatske mumije mogli da se vide samo u muzeju. Danas izgleda kao da nam je internet sve približio. Možemo da zumiramo slike do najsitnije tačkice, obiđemo galerije virtuelno, saznamo svaki detalj o eksponatu za nekoliko sekundi. Ipak, što je umjetnost dostupnija digitalno, ljudi više žele da vide original.

O „auri“ umjetničkog djela pisali su filozofi kao o onom neuhvatljivom osjećaju prisustva koji reprodukcija ne može da prenese. Zato danas ljudi stoje satima u redu da vide sliku koju su nebrojeno puta vidjeli onlajn. Ne dolaze po informaciju. Dolaze po osjećaj da stoje pred nečim što traje duže od njih samih. Po osjećaj da su to isto radili ljudi vijekovima unazad i da će, u savršenom redu i muzejskom tihovanju, to isto činiti i oni poslije njih.

<!—->

Pa šta ako je moguća virtuelna tura, pa šta ako telefon ima već sve podatke o slici? Ljudi će i dalje odlaziti u muzeje — ne samo da fotografišu eksponate, nego i sebe zagledane u njih. I muzej je danas postao scenografija identiteta.

Ali muzeji nisu samo mjesta čuvanja. Oni su i mjesta selekcije.

Ono što muzej bira da bude izloženo, oblikuje naše kolektivno sjećanje gotovo isto koliko i ono što je ostalo izvan postavke. Na svaki izabrani eksponat dolaze hiljade predmeta koji nikada neće doživjeti svjetlost reflektora, natpis i staklenu vitrinu. Muzej zato nikada nije neutralan. Posebno nacionalni muzeji, koji formiraju identitete, odlučuju šta je vrijedno pamćenja, ko je heroj, a ko će nestati iz zvanične priče.

Internet, koji nas neselektivno zasipa slikama i informacijama, ipak nije sposoban za takav ekskluzivitet. U svijetu beskonačnog skrolovanja, muzej djeluje gotovo zavjerenički, tjerajući čovjeka da stoji pred jednim djelom mnogo duže nego što bi algoritam smatrao normalnim.

To muzejsko usporavanje sjajno prikazuje film “Muzejski sati” (Museum hours). Očima i senzibilitetom čuvara muzeja Johana, pratimo svakodnevicu Muzeja istorije umjetnosti u Beču: posjetioce koji zastaju pred umjetničkim djelima, njihove jedva primjetne pokrete, poglede i izraze lica. Johan je najčešće prisutan u sali posvećenoj Piteru Brojegelu, posebno zagledan u prizore svakodnevnih životnih radosti, dječjih igara, tihih intimnih drama i odnosa među brojnim likovima rastrčanim po platnima flamanskog majstora. Muzejska atmosfera se preliva i na ulice Beča. Johan tada Ani, koja nikada ranije nije bila u tom gradu, suptilno pokazuje kako čovjek, poslije dugog posmatranja umjetnosti, počinje drugačije da gleda i svijet oko sebe.

Zato su muzeji uvijek sastavni dio turističkih bedekera. Posljednjih godina, uporedo sa velikim muzejima, na turističkim mapama sve više pažnje privlače i oni mali neobični muzeji.

Jedan od najčudnijih je svakako Muzej toaleta u Indiji. Iako zvuči kao šala, zapravo je ozbiljna priča o istoriji higijene, društvenoj nejednakosti i infrastrukturi od antike do današnjih dana.

U Japanu postoji Muzej instant nudli. Posjetiocima se zapravo pruža mogućnost da vide sliku savremenog svijeta u kome industrijski proizvod postaje kulturni artefakt.

<!—->

Prateći svoj roman “Muzej nevinosti”, Orhan Pamuk je u crvenoj kući iz 1897, u istanbulskoj četvrti Čukurdžuma, otvorio istoimeni muzej posvećen ljubavi glavnih junaka. U njemu se čuvaju sitnice koje su povezivale Kemala i Fusun: bioskopske karte, crteži, figurice, šnale za kosu, razglednice, ključevi, pa čak i 4213 opušaka cigareta. Muzej je 2014. proglašen evropskim muzejem godine, a istanbulska priča je nedavno je pretočena u televizijsku seriju, što će muzej svakako učiniti još popularnijim.

U Zagrebu, Muzej prekinutih veza čuva upravo to: artefakte propalih ljubavi. Osnovali su ga bivši partneri, a danas i drugi bivši parovi u njemu ostavljaju ostatke svojih prekinutih veza: pisma, igračke, ključeve, vjenčanice, čak i sitnice koje bi van muzeja završile u smeću.

I možda je baš tu skrivena prava tajna muzeja.

Muzej ne čuva stvari zato što su vrijedne; one postaju vrijedne tek zato što ih je izdvojio iz masovne prolaznosti, izložio i dozvolio nam da uronimo u njihov intimni svijet.

Eto nam nove majske šanse da to i provjerimo.