Kako pravimo vođe kojih se bojimo

<!—->Kako nas je učio Mirča Elijade, sveto nikada nije jednodimenzionalno: ono oscilira između straha i privlačnosti, između zazora i čežnje. U toj napetosti rađa se mit. U njoj se oblikuje figura vođe koji istovremeno izaziva nelagodu i poštovanje, odbojnost i zavisnost. Izreka – “neka me mrze, samo neka me se boje”, koju tradicija vezuje za Kaligula, upravo je sažetak takvog modela vlasti — vlasti koja ne traži ljubav, nego priznanje kroz strah.

Sličan obrazac prepoznavao se i u odnosu dijela javnosti prema Milu Đukanoviću. Naizgled, kritika je bila stalna, gotovo refleksna. Međutim, u toj upornoj potrebi da ga imenujemo, razotkrijemo i osudimo, krilo se i nešto drugo: nehotice smo mu potvrđivali centralnost, učvršćivali njegov simbolički status. Tako nastaje paradoks — kad mislimo da ga obaramo, zapravo ga održavamo.

Na ovim prostorima postoji osobita sklonost ka fascinaciji „opasnim” figurama: kriminal i nasilje nerijetko nose auru odlučnosti, dok se mir i pristojnost doživljavaju kao slabost. Razdor između Momira i Mila 1997. godine bio je, prije svega, sudar dva karaktera, dvije psihologije, dva temperamenta; Momiru se, između ostalog, zamjerao upravo izostanak te grube, “mafijaške” pečatnosti koja se često pogrešno prepoznaje kao autoritet.

Nije slučajno što se u istom kulturnom krugu susreću i ideja časti i fenomen organizovanog kriminala: Korzika, Sicilija, Crna Gora, Albanija — više od geografije, to je obrazac mentaliteta.

Na kraju, problem nije samo u vođama koje takav obrazac utjelovljuju, nego i u društvu koje ga uporno priziva i prepoznaje kao prirodan. Dok god moć budemo mjerili sposobnošću da izazove strah, a ne povjerenje, nastavićemo da proizvodimo iste figure, samo u novim oblicima. Nije, dakle, presudno ko vlada — presudno je šta u vlasti prepoznajemo kao vrijednost. 

Tu se, mnogo više nego u biografijama pojedinaca, odlučuje sudbina svakog poretka.