Čija li je Crna Gora (12)

Naša domovina se polako ali sigurno prazni. Ona se smanjuje tiho, gotovo neprimjetno, iz godine u godinu, kroz niz odluka koje se ne doživljavaju kao istorijske, ali zbirno mijenjaju tok jedne zemlje. Za malu populaciju kakva je crnogorska, ovo bi morala biti najvažnija tema

Dok svakodnevno svjedočimo raznim polemikama koje polarizuju društvo, tema o kojoj se malo govori je demografska slika Crne Gore. Naša domovina se polako ali sigurno prazni. Ona se smanjuje tiho, gotovo neprimjetno, iz godine u godinu, kroz niz odluka koje se ne doživljavaju kao istorijske, ali zbirno mijenjaju tok jedne zemlje. Za malu populaciju kakva je crnogorska, ovo bi morala biti najvažnija tema. Uvođenjem dječjeg dodatka i povećanjem iznosa naknade za novorođenče ne može se popraviti demografska slika, ali to može biti početak jedne dugoročne strategije.

Prema posljednjem popisu stanovništva i procjenama zasnovanim na međunarodnim demografskim analizama, Crna Gora danas ima nešto više od 620.000 stanovnika. Trend je već vidljiv: broj stanovnika stagnira ili blago opada, uz sve češću pojavu da je broj umrlih veći od broja rođenih. Još ozbiljniji pokazatelj krije se u stopi fertiliteta. Sa prosjekom od oko 1.7 do 1.8 djece po ženi, Crna Gora je značajno ispod nivoa potrebnog za prostu reprodukciju stanovništva, koji iznosi 2.1. Drugim riječima, svaka naredna generacija je manja od prethodne.

Uz to, stanovništvo ubrzano stari. Prosječna starost već je dostigla oko 40 godina, što potvrđuju i podaci iz popisa. Sve je manje mladih koji ulaze u reproduktivno doba, a sve više onih koji iz njega izlaze.

Ako se ovakvi trendovi nastave, projekcije zasnovane na standardnim modelima Ujedinjenih nacija pokazuju da će Crna Gora za narednih 25 godina imati između 520 i 550 hiljada stanovnika. To je gubitak od gotovo 100.000 ljudi, ili oko petine današnje populacije. Neko bi rekao da je to nagli pad, ali to je proces koji traje godinama. Godinama lutanja bez svijesti o narodu koji treba sačuvati sebe na karti svijeta.

I upravo zato pitanje koje se nameće iz naslova nije statističko, već nužno i mora biti imperativ ako želimo da opstanemo.

Istorijski odgovor bio je jasan. Pripadala je onima koji su je branili, često protiv jačeg protivnika, vođeni osjećajem dužnosti, a ne proračuna. Ta spremnost na žrtvu bila je temelj na kojem je građena i država i društvo. Zato smo i dobili ovo što imamo danas. Teritoriju na kojoj bi nam svako pozavidio.

Ne zato što su ljudi nužno slabiji, već zato što su se prioriteti promijenili. Društvo koje je nekada počivalo na zajedništvu i odgovornosti sve više se okreće individualnim izborima koji rijetko uključuju dugoročnu brigu o zajednici.

U tom prostoru, sve je više mjesta za bijeg, a sve manje za smisao. Kafane, kazina i kladionice postaju svakodnevica koja ne traži mnogo, osim prisustva. Društvene mreže nude vidljivost, ali ne i dubinu. Porodica, nekada oslonac stabilnosti, sve teže održava svoju ulogu u promijenjenim okolnostima. O tome nam govori i sve veći broj razvoda. Sve više nasilja u porodici. Ovo nisu optužbe, već samo konstatacija činjeničnog stanja. Ako se to stanje nastavi, može samo ubrzati procese nestajanja jednog naroda. Jer demografija ne reaguje na riječi, već na ponašanje. Ako se rađa manje djece, ako mladi odlaze, ako se život odlaže ili svodi na trenutak, tada brojke postaju neumoljive. A iza svake brojke stoji odluka, svjesna ili nesvjesna.

Naši preci nijesu imali luksuz da odlažu. Njihove odluke bile su jasne, često teške, ali usmjerene ka opstanku. Mi danas imamo više izbora nego ikada. Ali pitanje je da li nas ti izbori vode ka opstanku ili ka postepenom nestajanju.

Zato pitanje više nije samo čija je Crna Gora u simboličkom smislu.

Pitanje je ko je spreman da preuzme odgovornost za njenu budućnost.

Jer države rijetko nestaju odjednom. One se mnogo češće mijenjaju tiho, dok jednog dana ne postanu neprepoznatljive. Kao kuvana žaba. A u loncu se nalazimo već dugo godina, toliko da će uskoro voda da proključa.

Da bismo smanjili temperaturu vode, potrebne su značajne podsticajne mjere u vidu značajnog povećanja naknade za novorođenčad, dječijeg dodatka i rješavanje stambene politike za mlade bračne parove. Broj rođenih u 2025. je iznosio 6.910, a naknada 1.000 eura. Ako bi se ta naknada povećala na 5.000 eura, bilo bi potrebno nepunih 35 miliona godišnje. Ovo bi trebalo da bude prva mjera kojom bi se za početak zaustavio negativni trend. Država mora biti u stanju da vodi brigu o svojim budućim naraštajima, jer bez njih neće ni postojati. Mnogo više novca se bacalo na razne garancije, tendere, zaboravljene petlje, nefunkcionalne funkcionere i kontroverzne biznismene. Ovu mjeru potrebno je realizovati i retroaktivno kroz nekoliko polugodišnjih rata kako bi država pokazala jednakost za sve građane.