Ono u šta smo tada vjerovali još nije do kraja ostvareno

Nezavisnost sama po sebi nije donijela promjenu koju smo očekivali. Mnogi obrasci ostali su isti, samo drugačije upakovani

Gledano danas, dvadeset godina nakon Referenduma o nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, za mene to nije samo politički ili istorijski događaj, već duboko lično iskustvo, koje je oblikovalo i formiralo moj odnos prema Crnoj Gori, očekivanjima i stvarnosti.

Odrasla sam, školovala se i živjela u Njemačkoj. U trenutku kada je Crna Gora najavila put ka nezavisnosti, spakovala sam kofer i prvi put u životu došla da glasam. Prvi put, jer u Njemačkoj nijesam imala pravo glasa – bila sam "Ausländer". Zadržala sam jugoslovenski, kasnije crnogorski pasoš. Njemačko državljanstvo je zahtijevalo odricanje od mog identiteta, a ja na to nijesam bila spremna. Dijelom iz uvjerenja, dijelom iz otpora prema birokratiji, ostala sam između, ali sam znala da želim biti dio tog istorijskog trenutka, "Referenduma o nezavisnosti".

Bila sam uzbuđena, gotovo euforična. Kao svi oko mene koji su dolazili da glasaju ZA.

Za mene Jugoslavija odavno nije postojala kao stvarnost, i taj referendum sam doživjela kao priliku da napokon nakon raspada Jugoslavije osjetim tlo ispod mojih stopala, za novi početak, za stabilnije, pravednije i funkcionalnije društvo. Vjerovala sam u odgovornost, u sistem, u onu ideju ekološke države, koja je Crnu Goru trebalo da čini posebnom već od davne 1991. godine.

Razumjela sam da postoje i oni koji su protiv nezavisnosti, čitala sam o tome, svakodnevno slušala. Ali iskreno, nijesam mogla da shvatim tu potrebu da se ostane vezan za drugu državu, da budemo "privjezak", marginalizovani.

Iz perspektive dijaspore stvari izgledaju drugačije. Ako nijeste ekonomski ili politički duboko povezani sa državom porijekla, onda realnost vidite kroz filtere nostalgije i idealizma. Dolazite ljeti, vidite more, planine, porodicu, osjetite ukuse djetinjstva i nosite te "ružičaste naočare" kroz koje sve izgleda ljepše, jednostavnije, čak i bolje nego što jeste.

Kada sam od 2009. provela 22 mjeseca u Crnoj Gori, pokušavajući da ponovo "uhvatim" jezike (albanski i crnogorski) i uđem u svakodnevicu te moje "ružičaste Crne Gore", počela sam da shvatam da nešto ne štima. Sistem je škripao. Što vam je više bio potreban, to su njegove slabosti bile očiglednije.

Jedna scena iz Kliničkog centra ostala mi je urezana kao simbol tog suočavanja sa realnošću. Na ginekološkom odjeljenju žene su morale da se djelimično razgolite i tako prolaze kroz pun hodnik do toaleta, noseći sa sobom posudice koje su zatim morale vratiti sa uzorkom urina. Privatnost nije postojala. Aspolutni ŠOK. U ordinaciji, odvojene tankim paravanom, slušale smo lične priče i dijagnoze drugih pacijentkinja, stajale smo u redu kao na fabričkoj traci. Kao da to nije bilo dovoljno, svjedočila sam i otvorenom klijentelizmu, kesama "pažnje" koje se podrazumijevaju.

A onda i scena koja me je natjerala da reagujem: medicinska sestra koja viče na trudnicu jer ne govori dovoljno dobro crnogorski jezik. Žena, Albanka, ćuti, zbunjena i uplašena. Tada sam rekla: dosta! Nije to bio samo trenutak lične reakcije, već suočavanje sa sistemskim problemom – nedostatkom empatije, nepostojanjem jednakog pristupa i odsustvom institucionalne odgovornosti. Žalila sam se ljekaru, ali on je, naravno, branio svoju saradnicu. Kazao mi je da sam malo "osjetljiva" i da ovo nije Deutschland. Izašla sam revoltirana. I nikad se više nijesam vratila tamo. Čekala sam da se vratim u Njemačku, jer tamo sam, i kao "Ausländer", imala dostojanstvo pacijentkinje. Tačka.

Tada sam shvatila da nezavisnost sama po sebi nije donijela promjenu koju sam/smo očekivali. Da su mnogi obrasci ostali isti, samo drugačije upakovani. I dalje su postojali "oni koji mogu" i "oni koji ne mogu". I dalje su poznanstva i, posebno, partijska pripadnost bili važniji od sistema. I dalje je pravda bila selektivna.

Naravno, takvi problemi postoje i u razvijenijim društvima, ali u maloj sredini poput Crne Gore oni su vidljiviji, neposredniji i teže ih je ignorisati.

Ipak, ta godina nije donijela samo razočaranje. Donijela je i nešto mnogo važnije – ljude. Upoznala sam one koji ne ćute, koji se bore, koji uprkos svemu vjeruju da stvari mogu biti bolje. Upravo ti ljudi bili su razlog zbog kojeg sam se četiri godine kasnije vratila u Crnu Goru, ovaj put ne na kratko, već zauvijek. Među njima posebno mjesto zauzima Vanja Ćalović Marković i žene iz organizacije Expeditio, koje su mi bile svjetionik i podsjetnik da borba za pravednije društvo nije uzaludna.

Vratila sam se jer vjerujem da možemo bolje. Moramo bolje. Ne zato što mislim da svi treba da budemo milioneri, već zato što vjerujem da svi treba da imamo jednaku šansu, dostojanstvo i sistem koji funkcioniše. Jer živimo na komadu planete koji je zaista čaroban i vrijedi se boriti za njegovo bolje sjutra.

Crna Gora je na papiru nezavisna država. U stvarnosti, njen tranzicioni period traje dugo, možda i predugo. Ali uprkos svemu, vjerujem da je dan kada je obnovila svoju nezavisnost bio veliki i lijep dan. Dan nade.

I možda je upravo to ono što nas i danas drži, uvjerenje da ta nada nije bila uzaludna, već da ono u šta smo tada vjerovali još uvijek nije do kraja ostvareno.