Kopnena intervencija SAD-a u Iranu bila bi veoma rizična

Prospekt kopnene intervencije Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u Iranu predstavlja izuzetno kompleksan i opasan scenario, ističe Mehmedin Tahirović, profesor globalne bezbjednosti i prvi vojni nacionalni predstavnik Crne Gore u NATO-u. On procjenjuje da bi takva akcija, koja se još uvijek razmatra kao jedna od opcija za predsjednika Trampa u kontekstu strategije za okončanje sukoba, bila veoma rizična. Posebno se izdvaja invazija na ostrvo Harg kao dvosjekli mač. Tahirović detaljno objašnjava zašto: „To je Ahilova peta jer bi onda bila i te kako ugrožena njegova isporuka nafte, a sa druge strane to bi bila i Ahilova peta za Sjedinjene Američke Države. Na tom malom ostrvu bili bi okruženi mogućnošću udara od strane Irana i sa obale i sa mora, kao i različitih aktivnosti iz vazduha i slično." Ovaj strateški važan cilj nosi, dakle, podjednako velike rizike za obje strane.

Vojni analitičar Vlade Radulović, međutim, smatra da je potpuna kopnena invazija, poput onih koje su viđene u Iraku i Avganistanu, nerealna i malo vjerovatna. Glavni razlozi za ovakvu procjenu leže u specifičnoj geografiji Irana, ali i u značajnom prisustvu Islamske revolucionarne garde, kao i brojnih vojnih, paravojnih i parapolicijskih snaga širom Bliskog istoka, što bi zahtijevalo daleko veći broj ljudstva nego što je trenutno na raspolaganju za takvu operaciju. Umjesto sveobuhvatnog upada, Radulović ističe da je mnogo realniji scenario „neko taktičko raspoređivanje snaga, odnosno pokušaj zauzimanja ključnih tačaka kao što je ostrvo Harg." On dodaje da raspoređivanje pripadnika elitne 82. vazdušno-desantne divizije SAD-a jasno govori u prilog mogućnosti da upravo dođe do pokušaja preuzimanja kontrole nad ostrvom Harg.

Pitanje šta bi zauzimanje ostrva Harg značilo u vojnom smislu i kako bi se omogućilo nesmetano kretanje tankera kroz Ormuski moreuz, takođe je ključno. Radulović objašnjava da bi takva operacija podrazumijevala složene vojne akcije. „To znači da prvo morate neutralisati sve raketne položaje i protivbrodske raketne sisteme koji se nalaze u priobalnom pojasu, dakle da morate neutralisati ratnu mornaricu Irana", precizira analitičar. Samo nakon uspješnog onesposobljavanja iranskih odbrambenih kapaciteta na obali i na moru, te osiguravanja strateških tačaka, moglo bi se razmatrati bezbjedno prolazak komercijalnih brodova kroz vitalni pomorski put.

Ukoliko predsjednik Tramp ipak realizuje svoje prijetnje i pokrene napade na iranska energetska i naftna postrojenja, postavlja se ozbiljno pitanje o sudbini američkih saveznika u regionu. Profesor Tahirović upozorava da bi Iran, ukoliko bude spriječen da uzvrati raketnim udarima, kao što je to, prema njegovim riječima, učinio Kuvajtu noć prije, mogao pribjeći terorističkim napadima. Takvi napadi bi bili usmjereni na uništavanje niza postrojenja u zalivu, a „znamo odlično da cijeli zaliv, osim Jemena su saveznici SAD", podsjeća Tahirović. Radulović se slaže sa ovim predviđanjem, izražavajući bezrezervnu sigurnost da će Teheran „odgovoriti istom mjerom", pa čak i ciljati objekte za desalinizaciju vode. On se osvrće na nedavna dešavanja u Kuvajtu, naglašavajući da će zalivske zemlje, a prvenstveno Sjedinjene Američke Države, morati da izvrše značajan pritisak kako bi se odustalo od daljih vojnih dejstava po određenim ciljevima.

U svjetlu ovih tenzija, diplomatski napori, posebno oni posredstvom Pakistana, predstavljaju pokušaj pronalaženja neke vrste kompromisnog rješenja. Međutim, ono što dodatno izaziva zabrinutost jeste najava raspoređivanja američkih marinaca i specijalnih jedinica. Ipak, Vlade Radulović naglašava da ni to nije svršen čin niti nužno predznak direktne invazije. On smatra da ovi potezi američke vojske mogu biti interpretirani kao povećanje pritiska na Teheran sa ciljem da se iranske vlasti primoraju da sjednu za pregovarački sto i započnu dijalog, umjesto da se odmah pribjegne vojnoj eskalaciji.