Kupovina Addiko banke: gdje prestaje biznis, a počinje politika?

Crnogorske institucije imaju obavezu da ovu veliku investiciju procijene kroz formalne finansijske pokazatelje i širi institucionalni i tržišni kontekst

Na prvi pogled, kupovina Addiko banke u Crnoj Gori djeluje kao još jedna u nizu bankarskih akvizicija. Takve promjene vlasništva nijesu neuobičajene. Banke kupuju druge banke, strani investitori ulaze na nova tržišta, a regulator procjenjuje njihovu finansijsku snagu, reputaciju i sposobnost da odgovorno upravljaju bankarskim sistemom.

Međutim, ova transakcija razlikuje se od većine prethodnih po jednoj važnoj stvari. Glavna priča nije banka koja se kupuje, već poslovna grupa koja je kupuje.

Nova vlasnička struktura Addiko banke otvara pitanja koja prevazilaze uobičajene finansijske okvire. Ona se tiču načina na koji je investitor izgradio svoju tržišnu poziciju, obrasca njegovog razvoja i mogućih posljedica koje takav poslovni obrazac može imati za malu i otvorenu ekonomiju kakva je crnogorska.

Ovaj tekst nema ambiciju da unaprijed presudi da li bi ova investicija bila dobra ili loša za Crnu Goru. Njegov cilj je jednostavniji – da, na osnovu javno dostupnih činjenica, objasni zašto ova kupovina zaslužuje znatno ozbiljniju ekonomsku i institucionalnu pažnju nego što je to uobičajeno kada jedna banka dobije novog vlasnika.

Većina građana Crne Gore vjerovatno nikada nije čula za Davora Macuru. U Srbiji je, međutim, posljednjih godina postao jedno od najzapaženijih imena poslovne scene zahvaljujući meteorskoj ekspanziji Alta grupe.

Njegov poslovni put počeo je 2008. godine od jedne mjenjačnice u Zemunu. Uslijedilo je širenje na platni promet, lizing i bankarstvo, a ključna prekretnica bila je kupovina male Jubmes banke, kasnije preimenovane u Alta banku.

Pravi zamah uslijedio je od 2023. godine. U industriji u kojoj se tržišna pozicija i povjerenje najvećih banaka grade godinama, često i decenijama, Alta banka je za svega dvije godine povećala broj tekućih računa za gotovo 460 odsto, dok je njena aktiva višestruko uvećana. Takav tempo neodoljivo asocira na nekadašnji munjeviti uspon ovdašnje Prve banke – a znamo kako je u tome uspjela. A kako je, onda, toliki zamah stvoren u ovom slučaju?

Odgovor se u velikoj mjeri krije u ulasku u finansijske tokove najvećih državnih sistema u Srbiji. Krajem 2023. godine Alta Pay je, bez sprovođenja javnog tendera, postala partner Elektroprivrede Srbije (EPS) za elektronsku naplatu računa za električnu energiju. Ubrzo potom, račun na koji građani uplaćuju račune za struju prebačen je iz sistema Uprave za trezor u Alta banku.

Za jednu banku to ne znači samo prihod od provizija. To znači svakodnevni priliv ogromnih novčanih sredstava, brz rast depozitne baze, hiljade novih klijenata i naglo jačanje tržišne pozicije. EPS je saopštio da je riječ o organizacionom modelu naplate, dok je dio stručne javnosti i opozicije kritikovao način na koji je posao dodijeljen i njegove moguće posljedice po tržišnu konkurenciju.

U istom periodu uslijedili su i poslovi sa Poštom Srbije, gradskim prevozom u Beogradu, Parking servisom, Auto-moto savezom Srbije i Er Srbijom. Ilustrativan je tender Pošte Srbije za nabavku 100 električnih dostavnih vozila, na koji je stigla samo jedna ponuda – konzorcijuma u kojem je učestvovala Macurina lizing kompanija.

Dok je novac državnih sistema tekao ka Alta grupi, prema istraživanju N1 i BIRN-a tekao je, u istom periodu, i u suprotnom smjeru: i Macura lično i Alta Pay grupa kao korporativni klijent uplaćivali su sredstva u fond vladajuće Srpske napredne stranke.

Paralelno sa širenjem u finansijskom sektoru, Alta grupa pravi veliki iskorak i u oblasti nekretnina. Kupovinom imovine nekadašnjeg industrijskog giganta IMT za oko 70 miliona eura, Macurina kompanija stiče kontrolu nad približno 35 hektara jednog od najatraktivnijih građevinskih zemljišta na Novom Beogradu.

Posebnu pažnju privukao je tajming tog posla. Neposredno prije njegovog zaključenja Skupština Srbije izmijenila je Zakon o planiranju i izgradnji i ukinula naknadu za konverziju prava korišćenja zemljišta u pravo svojine. Iako se izmjena odnosila na sve vlasnike obuhvaćene tim režimom, ekonomski novinari i analitičari ukazivali su da je među njenim najvećim pojedinačnim korisnicima bila upravo kompanija koja je preuzela IMT. Prema njihovim procjenama, vrijednost izbjegnute obaveze višestruko je premašivala iznos plaćen za kupovinu same fabrike.

Novi talas ekspanzije uslijedio je u aprilu ove godine, kada je Alta Retail preuzela trgovačke lance Idea, Roda i Merkator u Srbiji – mrežu sa više od 330 prodavnica i preko 8.000 zaposlenih. Za čitaoca u Crnoj Gori razmjere tog posla možda je najlakše razumjeti kroz jednostavno poređenje: to bi bilo kao da jedan investitor u vrlo kratkom roku postane najveći trgovac hranom u državi.

Najnoviji korak predstavlja dogovor o preuzimanju Addiko banaka u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori – čiju konačnu realizaciju tek treba da odobre nadležni regulatori u sve tri države. Dodatnu pažnju ovoj transakciji daje i ono što se dogodilo 2024, kada je Macura pokušao da kupi skoro trećinu same Addiko Bank AG. Evropska centralna banka je tada utvrdila da su Alta Pay i još jedna kompanija, registrovana na istoj adresi kao i ostale Macurine firme, zajednički i neprijavljeno prikupljale udio veći od 19 odsto – i zbog toga im je suspendovala pravo glasa.

Kada se svi ovi događaji stave na istu vremensku liniju, postaje jasno da je Alta grupa za svega nekoliko godina istovremeno ušla u bankarstvo, platni promet, trgovinu i nekretnine, najvećim dijelom kroz saradnju sa državnim sistemima jedne zemlje.

Poslovne imperije ne nastaju u vakuumu. One nastaju u konkretnom političkom, ekonomskom i institucionalnom okruženju – zato nije važno samo koliko je neka kompanija narasla, već i na koji način je izgradila svoju tržišnu poziciju. Upravo zato kupovina Addiko banke ne može se posmatrati kao još jedna rutinska bankarska akvizicija.

To je posebno važno za Crnu Goru. Njena ekonomija je mala i osjetljiva, tržište ograničeno, a broj velikih učesnika relativno mali. U takvim uslovima potezi velikih regionalnih poslovnih sistema mogu mnogo brže promijeniti tržišne odnose nego u velikim državama.

Ako je određeni investitor svoju tržišnu poziciju gradio kroz intenzivno poslovanje sa najvećim državnim sistemima i u okruženju u kojem su političke odluke imale značajan ekonomski uticaj, sasvim je legitimno da država u koju taj investitor ulazi procijeni može li takav poslovni obrazac imati posljedice i na njeno tržište.

To nije pitanje odnosa prema jednoj državi ili jednom investitoru. To je pitanje odgovornog upravljanja tržišnim rizicima, zaštite ravnopravne tržišne utakmice i očuvanja povjerenja u institucije.

Crna Gora danas privodi kraju pregovore o članstvu u Evropskoj uniji. To ne podrazumijeva samo otvaranje tržišta za kapital i investicije. Podrazumijeva i izgradnju snažnih i nezavisnih institucija koje će štititi tržišnu konkurenciju, obezbijediti transparentnost i dosljedno primjenjivati ista pravila prema svim učesnicima na tržištu.

Upravo zato njene institucije imaju obavezu da ovu veliku investiciju procijene ne samo kroz formalne finansijske pokazatelje, već i kroz širi institucionalni i tržišni kontekst u kojem je nastala.

Munjeviti rast sam po sebi nije ni dobra ni loša vijest – to je, kao što smo vidjeli na primjeru Prve banke, signal da nešto treba objasniti. Crna Gora je tu lekciju već jednom skupo platila. Upravo zato danas ne bi smjelo biti dileme da li ovakav poslovni razvoj predstavlja dovoljno ozbiljan regulatorni signal da opravda sveobuhvatnu i detaljnu provjeru prije donošenja konačne odluke o ovoj transakciji.