Mit o globalnom haosu

Ono što stručnjaci olako nazivaju haosom zapravo je kulminacija procesa koji su dugo sazrijevali i izbili na površinu u trenutku kada je međunarodni sistem izgubio sposobnost da sprečava ili ublažava geopolitičke potrese

Haotični diplomatski odnosi između administracije američkog predsjednika Donalda Trampa i Irana predstavljaju još jedan dokaz da je svjetska politika prestala da bude razumljiva. Ali ako se odmaknemo i sagledamo širu sliku, vidjećemo da svi aktuelni veliki sukobi imaju mnogo toga zajedničkog i da se, uprkos očiglednoj entropiji, pred nama odvija moćna logika prilagođavanja i izgradnje otpornosti.

Četiri glavna današnja krizna žarišta nastala su kao rezultat istorijskih procesa koji su ih, u cjelini gledano, činili predvidljivim. Brutalnost ruske invazije na Ukrajinu možda je šokirala svijet, ali sam rat bio je u skladu sa odavno poznatim frustracijama i strahovima Kremlja. Predsjednik Vladimir Putin već dugo jasno stavlja do znanja da mu je neprihvatljiva sama ideja ukrajinske nezavisnosti ili njenog strateškog približavanja Zapadu.

Kako je još devedesetih godina upozoravao bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost SAD Zbignjev Bžežinski: “Bez Ukrajine Rusija prestaje da bude imperija”. Iz toga je slijedio zaključak da će Rusija, vrativši Ukrajinu pod svoju kontrolu, ponovo postati velika sila. Sve što je uslijedilo proisteklo je iz te istorijske čežnje. Nema potrebe ni za teorijom haosa ni za psihoanalizom. Rat je jednostavno bio posljedica odlučnosti Rusije da se ne pomiri sa statusom postimperijske države.

Drugo krizno žarište – Tajvan – potencijalno prijeti da svijet gurne u razaranje. Ali ni ovdje se ulozi nisu suštinski promijenili još od vremena Korejskog rata. Tada su Sjedinjene Države uključile Tajvan i Južnu Koreju u svoj bezbjednosni pojas. Mao Cedung se kolebao da li da interveniše u tom ratu, upravo zbog bojazni da će sukob na Korejskom poluostrvu odložiti planirano osvajanje Tajvana. Bilo je, međutim, prekasno. Korejski rat, koji se odužio zbog intervencije Sedme flote SAD, zamrznuo je tada uspostavljeno stanje.

Prošlo je tri četvrt vijeka, a svijet i dalje, kada je riječ o Tajvanu, živi sa istom strateškom dvosmislenošću u odnosima između SAD i Kine. Kina želi da Amerika zvanično saopšti da ne podržava nezavisnost ostrva, dok Amerika ne otkriva šta je spremna da preduzme kako bi ga odbranila. Mora se priznati da takva dvosmislenost ne može trajati zauvijek. Tramp može odustati od svih američkih obaveza prema Tajvanu, ili Kina može prije ili kasnije odlučiti da blokira ostrvo, primoravajući Ameriku da reaguje.

Međutim, do toga još nije došlo, a čak i kada bi se dogodilo, svima koji prate situaciju bilo bi teško da nastali haos nazovu nerazumljivim. Time se ne umanjuje opasnost takvog razvoja događaja, već se samo naglašava njegova racionalna logika. U čuvenom članku objavljenom krajem devedesetih godina, istoričar i strateg Majkl Mandelbaum tvrdio je da ratovi između velikih sila možda odlaze u prošlost. Ipak, priznao je da bi njegova teza mogla biti opovrgnuta u dva slučaja: Ukrajini i Tajvanu.

Isto važi i za Bliski istok, gdje su izraelsko-palestinski sukob i rat SAD i Izraela protiv Irana doveli do izuzetno teških posljedica. Ono što najviše iznenađuje – i to ne prvi put – nije iracionalnost tih sukoba, već njihova tvrdokornost. Odavno je jasno da se sporovi oko Svete zemlje mogu riješiti jedino kompromisom i razmjenom dijela teritorija zarad izgleda za trajan mir. Ali danas smo od takvog rješenja udaljeniji nego ikada. Sukob postaje sve nasilniji i strašniji, ali ga to ne čini ni iracionalnim ni nerazumljivim.

Rat sa Iranom, kao i prethodno navedeni primjeri, vodi porijeklo iz događaja od prije nekoliko decenija, tačnije iz revolucije 1979. godine. Islamska Republika nastala je kao otvorena opozicija Zapadu, koji snosi dio odgovornosti za nastalu situaciju. Osnovne konture sukoba nisu se promijenile: Iran nastoji da učvrsti svoju hegemoniju u regionu na štetu Izraela, SAD i zemalja Persijskog zaliva, dok oni, sa svoje strane, nastoje da ograniče njegove ambicije.

Takvo stanje traje već nekoliko decenija, a za to vrijeme Iran je započeo realizaciju svog nuklearnog programa. Administracija Baraka Obame odgovorila je na taj izazov Zajedničkim sveobuhvatnim planom akcije (JCPOA) iz 2015. godine, koji je međunarodnim nuklearnim inspektorima omogućio pristup iranskim postrojenjima, ali nije riješio širi problem bezbjednosti u regionu. Tramp je 2018. godine jednostavno odbacio JCPOA.

Kao što pokazuju svi ovi primjeri, ono što stručnjaci olako nazivaju haosom zapravo je kulminacija procesa koji su dugo sazrijevali i izbili na površinu u trenutku kada je međunarodni sistem izgubio sposobnost da sprečava ili ublažava geopolitičke potrese. Nekadašnji institucionalni stabilizatori više ne postoje, a za to značajan dio odgovornosti snosi Tramp.

Ipak, sadašnje stanje objašnjava i širi proces smjene hegemonije – preraspodjela moći sa Sjedinjenih Država na Kinu. Odgovor SAD na te promjene strateški je nedosljedan. Tramp očigledno teži uspostavljanju mirne koegzistencije (modus vivendi) sa Kinom, čak i ako bi ga to primoralo da odustane od podrške Tajvanu. Predsjednik SAD je, međutim, veoma nepredvidiv i podložan promjenama raspoloženja, pa jednako lako može krenuti i u suprotnom smjeru, pružajući Tajvanu podršku koja bi isprovocirala Kinu.

U međuvremenu, Kina zadržava sopstvenu stratešku dvosmislenost. Ona želi da igra značajniju međunarodnu ulogu, srazmjernu svojoj moći, ali ne želi da preuzme težak posao izgradnje međunarodnih savezništava. Posljedica toga je nastali vakuum koji međunarodne odnose čini nestabilnim. Čak i kada se Kina slobodno odnosi prema međunarodnim pravilima, ona to gotovo nikada ne čini otvoreno i drsko (izuzev u situaciji u Južnom kineskom moru).

Bez podrške Kine Rusija ne bi mogla da nastavi svoj neuspješni rat u Ukrajini. Ali to ne znači da Kina podržava Putina iracionalno. Peking pomaže Rusiji kako bi oslabio Zapad, a ista logika važi i za njegove odnose sa Iranom.

U uslovima tolikih poremećaja i sukoba sa tako visokim ulozima, nije čudno što mnogi proglašavaju smrt međunarodnog poretka. Međutim, stvarnost je složenija. Uprkos neizvjesnosti – na primjer, zbog Trampovih uvoznih carina – svjetska trgovina nastavlja da raste, a proizvodni lanci i lanci stvaranja vrijednosti ne raspadaju se, već se jednostavno preoblikuju.

Ako svijet djeluje kao da je izgubio razum, to je zato što više nemamo odgovarajuće instrumente da ga razumijemo. Prije nego što krenemo u potragu za neistraženim putevima, trebalo bi da se usredsredimo na to da međunarodnoj politici ponovo vratimo razumljivost.

Autor je profesor na Sciences Po; bio je specijalni savjetnik visokog predstavnika EU za spoljnu politiku i bezbjednost

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)