Novi fašizmi traže nove partizane

TEMA: Kako umjetnost danas, u doba revizionizma i novih, sve ekstremnijih preobučenih fašizama, treba da pruža otpor

U trci za komemorativnim frazama, polaganjem vijenaca i protokolarnim slavljenjem herojske prošlosti, zaboravili smo ključnu istinu: antifašizam nije spomenik u parku, već svakodnevna praksa. Na 85. godišnjicu Trinaestojulskog ustanka, dok se istorijski revizionizam pakuje u oblande demokratskih promjena, a stari duhovi netrpeljivosti šetaju u novim, digitalnim odijelima i postaju sve ekstremniji, kultura ne smije biti nijemi posmatrač. Gdje su danas granice otpora, zašto salonska umjetnost gubi bitku sa populizmom i zbog čega u 2026. godini ponovo moramo da učimo kako je to biti partizan, za Informacije CG govore reditelj i profesor Nikola Vukčević, profesorica književnosti Božena Jelušić i novinar i medijski analitičar Duško Vuković.

Istorija je, kada se posmatra sa distance od osam i po decenija, sklona da okošta u mit. Kolektivna istorija nudi udobnost jer od pojedinca ne zahtijeva lični rizik; ona nam nudi gotove mitove i tapšanje po ramenu u gomili. Međutim, istinska istorijska vertikala ovog prostora nije se kovala u masovnim događajima, već u usamljenim, vrlo hrabrim odlukama pojedinca, podsjeća reditelj Nikola Vukčević. Njegov film “Obraz” otvara upravo to duboko lično, univerzalno pitanje: “Šta bih ja uradio na mjestu Nura Doke?” To je poziv na čovjekoljublje koji oštro i nedvosmisleno razdvaja ljudskost od ratnih izazova.

“Svaki film o prošlosti, zapravo, govori o našoj sadašnjici. Danas, kako u regionu tako i globalno, ponovo svjedočimo tenzijama i retorici koja unosi razdore i razara društvenu empatiju. U glavnom liku, Nuredinu Doki, vidio sam čovjeka koji pokušava da pomiri sopstveno biće sa onim što mu surove okolnosti nameću. Njegov izbor – da po cijenu života sopstvene porodice zaštiti tuđe dijete druge vjere i nacije – otvara pitanje koje prevazilazi svako vrijeme: koliko je čovjek spreman da rizikuje da bi sačuvao svoj moralni mir? Danas, spremnost da se stane u zaštitu drugoga izgubila se onog trenutka kada smo dopustili da nam političke kalkulacije i društvene mreže otupe empatiju, pretvarajući nas u posmatrače tuđe patnje. Čini mi se, mi danas lakše slavimo 13. jul nego što smo spremni da u sopstvenom svakodnevlju primijenimo njegove vrijednosti”, ističe Vukčević.

Dok on kroz kinematografiju mapira intimnu dramu kao bazu otpora, postavlja se pitanje gdje se ti retrogradni procesi najjasnije artikulišu u svakodnevnom crnogorskom i regionalnom kontekstu. Hana Arent je upozoravala da totalitarni obrasci počinju onda kada ljudi prestanu da se posmatraju kao pojedinci, a počnu da se posmatraju isključivo kao pripadnici kategorija. Nadovezujući se na ovu misao, profesorica Božena Jelušić podsjeća da formalna pobjeda nad istorijskim fašizmom Hitlera i Musolinija nije značila i njegov konačni kraj. Naprotiv, danas svjedočimo onome što je Umberto Eko nazivao “vječnim fašizmom” i njegovim najrazličitijim transformacijama.

“Transformisani fašizam treba prepoznavati u fenomenima i pojavama kakve su proizvođenje neprijatelja, slabljenje demokratskih institucija, formalizam izbora, kult vođe, zloupotreba emocija, normalizacija isključivanja čitavih društvenih grupa, upotreba tehnologije i propagande u cilju relativizacije istine… Dakle, ako u društvenom životu Crne Gore prepoznajemo takve pojave, znači da smo uočili i ‘fašističku uniformu’. A ‘novi partizani’ bi morali prvo kod sebe da prepoznaju slične sklonosti i da ih se što brže i temeljitije oslobode, ukoliko su istinski borci protiv neofašizma”, upozorava Jelušić.

Ova “fašistička uniforma” u savremenom crnogorskom kontekstu, međutim, ne dolazi uvijek odozgo, već iz same baze društvenog tkiva. Novinar i medijski analitičar Duško Vuković locira izvor problema u dubokoj promjeni društvenog karaktera i metastazi sebičnosti koja se krije iza kolektivnih identiteta.

“Tamo gdje se umjesto građanina/građanke pojavljuje malograđanin/malograđanka, dakle onaj/ona koji sve ono što se smatra opštim dobro i javnim interesom prvenstveno gleda kroz prizmu sebičluka, rodno je mjesto ideologije i prakse koja vonja na fašizam, čak i kada ta ideologija i praksa na prvi pogled ne liči na izvorni fašizam. Savremeno crnogorsko društvo ja vidim kao malograđansko društvo, a ovdašnje malograđane kao nekoga ko svoju prirodu nevješto kamuflira nacionalnim odorama. To je, nažalost, naš aktuelni mejnstrim”, konstatuje Vuković.

Književnost i umjetnost su istorijski bile prva linija odbrane od jednoumlja, ali savremeni trenutak donosi paradoksalne obrte. Profesorica Jelušić primjećuje da je, suprotno očekivanjima, jednopartijski socijalistički režim rezultirao mnogo većim i značajnijim umjetničkim slobodama, literarnom dekonstrukcijom i kritikom, nego što se to događalo nakon uvođenja višepartizma.

“Dovoljno je podsjetiti na djelo Mihaila Lalića, inače u našem regionu indikativno zanemarenog autora. Lalićevi romani su veliki istorijski udžbenik Crne Gore i ujedno metafora svijeta. On je, moglo bi se reći, bio ‘novi partizan’, koji je u pobjedi prepoznavao zametke budućeg poraza. Inače, odabrao je život profesionalnog pisca, uvijek na ‘oštrici mača’, a ne političara. Lako je mogao biti ‘pesnik na predsedničkom brodu’, kako je Kiš pjevao. Bojim se da je ovih drugih uvijek mnogo više, a pojedini dobitnici nagrada koje nose ime Trinaestog jula to zorno potvrđuju”, podsjeća Jelušić.

Ova vrsta intelektualnog konformizma prelila se i na teren na kojem se bije ključna bitka za budućnost – u učionice i javni prostor. Umjesto kritičkog suočavanja, prošlost je postala ono što Jelušić naziva “identitetskom samoposlugom” iz koje svaka vlast uzima ono šta joj odgovara, a prećutkuje ono što joj ne ide u prilog.

“U cijelom regionu, pa i u svijetu, klatno se uveliko kreće u suprotnom, retrogradnom pravcu, u pravcu etničkih i vjerskih podjela ‘obogaćenih’ neprijateljstvom prema migrantima, strancima, manjinama, feminizmu, globalistima, nevladinim organizacijama… Posebno mi u ovom regionu živimo u društvu u kome su vrlo slabe demokratske institucije, potkopana nezavisnost sudstva, medija, univerziteta, regulatornih tijela… Zbog toga dolazi do relativizacije istine i fenomena ‘kuvane žabe’, kada se malo po malo odričemo prava da insistiramo na činjenicama. Zato su mogući i ‘šetajući’ spomenici presuđenim ratnim zločincima i freske istih takvih ljudi u bogomoljama”, upozorava Jelušić.

Ekonomska pozadina ove istorijske i moralne regresije je sasvim ogoljena. Vuković objašnjava da jaz između institucionalnog, prigodnog slavljenja 13. jula i realnog stanja na terenu nije slučajan, već je strukturalne prirode.

“Kao što je pljačka društvene imovine bila radikalni raskid sa jugoslovenskom socijalističkom praksom, tako je i domaći revizionizam prirodni ideološki pratilac te istorijske prelomnice. Ako se obračunaš sa socijalizmom, onda moraš i sa partizanima. Tom revizionizmu ide na ruku ofanziva desnice diljem onoga što zovemo zapadnom civilizacijom. Mi smo u tranzicionom pohodu na pečene ševe kapitalizma razorili osnove društvene kohezije stvorene u socijalizmu i sada komadi i komadići te ruševine takmiče se za naklonost političkih vođa, lokalne pljačkaške buržoazije i jedni drugima bi oči vadili pod izgovorom nužnosti konkurencije i zakonitosti tržišta. Mediji su dio toga i njihova uloga onda prirodno nije u funkciji društvene kohezije, tolerancije i solidarnosti nego u funkciji konfrontacije na raznim nivoima”, objašnjava Vuković.

“Ta medijska konfrontacija i relativizacija istine danas imaju nove, tehnološke kanale distribucije. Savremeni mrak se maskira u napredak. Dok se neprijatelj 1941. godine jasno prepoznavao, novi fašizmi režu tkivo društva kroz digitalni prostor i algoritme”, upozorava Vukčević:

“Danas se ratovi prvo prožive u digitalnom prostoru, kroz suptilno, algoritamsko ili botovsko uklanjanje ljudskosti iz onoga ko misli drugačije. Kada kreirate digitalne mjehure u kojima je onaj drugi sveden na metu, vi zapravo pripremate teren za stvarnu dehumanizaciju. U takvom okruženju, u filmu ne smije biti dvosmislenih moralnih poruka kada su čast i život u pitanju”.

Paradoks digitalnog doba jeste to što tehnologija, pod maskom povezivanja i dostupnosti slobodne riječi, zapravo, rađa duboku društvenu inertnost. Na pitanje šta je danas ekvivalent ilegalnoj partizanskoj štampariji i da li alternativni kanali mogu iznijeti teret otpora, Duško Vuković daje trezvenu i opominjuću dijagnozu:

“Kritička misao uvijek će naći neku formu i kanal kroz koji će se izraziti, ali se bojim da takvog pregalaštva u Crnoj Gori nema u mjeri koja bi odgovarala izazovima sadašnjeg istorijskog trenutka. Tehnologija pasivizira, naravno, i u tom smislu su naši preci bili u prednosti. Morali su djelovati. Ne mogu da zamislim danas Narodni front kao osmišljenu i organizovanu odbranu od fašizacije društva, kako u srcu Evrope, tako i na njenoj jugoistočnoj periferiji”.

Trinaestojulski ustanak bio je jedinstven civilizacijski, emancipatorski i etički iskorak jedne tradicionalno rigidne i siromašne sredine. Ipak, mitologizacija tog datuma često zamagljuje suštinu. Čojstvo i junaštvo su, podsjeća Jelušić, pozivajući se na Marka Miljanova, uvijek bili izuzetak, a ne pravilo. Pred nama je, stoga, uvijek isti zadatak: borba protiv “vječnog fašizma” i njegovih obrazaca u najrazličitijim kombinacijama.

Šta je onda, u savremenom kontekstu, vrhunski, pojedinačni “partizanski čin”?

Za Nikolu Vukčevića, to je prvenstveno odbijanje da se bude dio gomile koja linčuje i očuvanje individualne humanosti:

“’Novi partizani’ danas ne moraju da nose puške, već kritičku svijest, građansku hrabrost i imunološki sistem otporan na jeftinu mržnju; biti partizan danas znači odbiti da budeš dio digitalnog linča, sačuvati unutrašnji moralni kompas u opštoj buci svijeta i prepoznati čovjeka u onome koga sistem pokušava da ti predstavi kao neprijatelja”.

Za Boženu Jelušić, taj otpor podrazumijeva dekonstrukciju mehanizama kojima nas političke elite svode na masu i upravljaju našim strahovima:

“Metaforički govoreći, ‘partizanski čin’ mogla bi da bude sposobnost da se odupremo politici emocija koje nas svode na kolektiv. Bila bi to i vještina da analiziramo propagandu, mitologizaciju prošlosti i proizvodnju unutrašnjih neprijatelja. Svakako bi ‘partizanski čin’ bio da ne pristanemo na normalizaciju isključivanja drugih i drugačijih. I konačno, moramo razumjeti tehnologiju koja oblikuje naše živote, posebno razornu moć algoritama i krhki razum pojedinaca u eho-komorama u kojima nam svaka vlast može servirati neofašističke ‘delicije’”.

Tržište i dnevna politika uvijek će tražiti brzu, zapaljivu robu i jeftine nacionalne mitove jer oni nude kolektivnu katarzu bez ikakvog ličnog preispitivanja. Ali ostati imun na te pritiske, kako zaključuje Vukčević, znači shvatiti da nas mnogo manje stvari razdvaja nego što političke elite tvrde, da su dobri ljudi svih vjera isti, dok su fašisti svuda – kukavice.

​Govoreći o radu na filmu “Obraz”, ovogodišnji dobitnik Trinaestojelske nagrade Nikola Vukčević objašnjava da istorija nije uzeta kao puka tema, već kao pritisak na pojedinca i njegovu porodicu – pritisak koji oblikuje ekstremne okolnosti i stavlja karakter na najveća iskušenja.

“Tragajući za autorskim ključem koji otvara dijalog sa savremenim trenutkom, ekipa filma je napravila svjestan otklon od tradicionalnog predanja: u ovoj verziji priče niko nema pravo da žrtvuje drugu osobu osim sebe, čime je akcenat stavljen na motive lične odgovornosti i pojedinačne čovječnosti. kroz višemjesečne probe sa glumcima iz čitavog regiona, cilj je bio ogoliti živog čovjeka, oca porodice koji se bori sa sopstvenim strahom i sumnjom kako bi spasio tuđe dijete.

​Likovi ovdje nisu zamišljeni kao ogledalo ili predstavnici bilo kakvih ideoloških skupina, već kao pojedinci uhvaćeni u mreže ‘višeg interesa’ koji uprkos svemu nastoje da sačuvaju sopstvene etičke vrijednosti. Upravo zbog te univerzalne dimenzije, na inostranim festivalima se nametnulo pitanje o direktnoj konekciji između Nurovih načela, partizanskog pokreta iz tog doba i današnjeg prostora sa kojeg priča dolazi. To je potvrda da lokalna etička vertikala ima snagu da komunicira globalno, podsjećajući da filmska umjetnost može uraditi više za odbranu od zaborava nego ijedna suvoparna istorijska lekcija”, kaže Vukčević.