Rebronja: Umjetnost je za mene utopijski prostor

Na Trgu pjesnika u Budvi sinoć je nastavljen književni program 40. festivala Grad teatar predstavljanjem zbirku poezije „Fantaskop“

Na Trgu pjesnika u Budvi sinoć je nastavljen književni program 40. festivala Grad teatar gostovanjem Nadije Rebronje, koja je predstavila svoju zbirku poezije „Fantaskop“. Rebronja je na početku večeri otkrila zbog čega svaki put osjeća radost kada predstavlja svoju poeziju Crnoj Gori.

“To da sam radosna što sam ovdje ne kažem samo iz neke kurtoazije ili poštovanja prema organizatorima koji su stvarno divni i prema vašoj publici, nego zato što zaista imam neke duboke veze. Moja porodica je porijeklom iz ovih planinskih krajeva i nekako u životu uvijek imamo neke identitete koji se uporno kače za nas, a ne pripadaju nam. Neki su prosto neizostavni i treba ih prigrliti kao neki dobar dio nas”.

Moderatorka večeri je bila prof. dr Vladislava Gordić Petković koja je kazala da joj je drago što je na Trgu pjesnika, mjestu gdje se sučeljavaju umjetničke poetike i gdje se vode važni dijalozi o književnosti, a zatim zamolila Rebronju da prisutnima pojasni sam naziv zbirke „Fantaskop“.

“Fantaskop je termin iz istorije filma koji mi je bio inspirativan da oblikuje mnoštvo mojih ideja koje su me opsjedale vezano za ovu knjigu i nekako mi je ta jedna riječ koju sam dugo tražila kao naslov pomogla da se sva moja razmišljanja sliju u taj jedan simbol. Fantaskop je zbirka pjesama koje se dešavaju na jednom avionskom letu i svaki putnik na nekom sjedištu gleda jedan film. Mene je mnogo dugo fascinirala ta ideja letenja avionom i uopšte te atmosfere na avionskom letu i negdje sam rekla da je deset godina trajala i mučila me ova knjiga. Ta fragmentarnost u umjetnosti je nešto što mene načelno fascinira i sama ideja loma stvarnosti i nastojanja da umjetnost pokuša da obuhvati nekakvu sliku slomljene stvarnosti. Dakle, pjesme kao reakcije na filmove koje ti putnici gledaju. Naravno, mogu se shvatiti različito. Ja sam više razmišljala o tome da to jesu neki fragmenti emocionalne reakcije na nešto što putnik pojedinac vidi u tom filmu. A ta emocija ne mora da bude toliko strogo vezana za sadržaj filma jer neki kadar, neki rediteljski zahvat, neki simbol, neki izraz glumca u nama budi neki naš film, u stvari, tok naše svijesti, našeg života. I to je više emocionalna reakcija na nešto simbolično, metaforično ili potpuno emotivno što taj film nosi”, objasnila je Rebronja i dodala da je njen kreativni postupak spontan i intuitivan.

“Ja se nekako prepustim podsvijesti čak i ako je koncept tako definisan. Jer čini mi se da kada bi se planski strogo držali nekog koncepta, neke ideje, da sam postupak ne bi bio dovoljno realno, dovoljno iskreno, dovoljno umjetnički realizovan. Nekako su to filmovi na koje sam ja lično imala reakciju u stihu i emocionalnu reakciju. Imala sam potrebu da dam neku vrstu omaža filmovima koji su uticali na moje odrastanje, na moje formiranje ličnosti. To su uglavnom neki umjetnički filmovi, ali ima i nekih drugih koji su meni tako bili značajni kao film '300' ili 'Gladijator', koji imaju istorijsku poetiku, nešto što je meni bilo bitno za formiranje mog umjetničkog doživljaja i svijeta. A možda i nisu toliko strogo umjetnički kao što jesu ovi od Kješlovskog. Što se tiče Kješlovskog i recimo Bunjuela, ja sam se zabrinula da će čitaoci reći da je od prvog do posljednjeg sve Bunjuel, ali to je moja potreba da nešto kažem o njima. I onda u nekom trenutku sam smatrala da određeni filmovi koji možda nisu meni toliko intimno bliski, ali imaju važno mjesto u istoriji filma, zaslužuju da se nađu u tom avionu”.

U nastavku večeri Rebronja je govorila i o tome šta za nju lično predstavlja umjetnost.

“Načelno u svim mojim knjigama, pa i u ovoj, postoji nekakav, kao u nekom ogledalu, lik i odraz kroz koji se posmatra društvo, nekakva politička stvarnost. Pa da kažemo da u tu društvenu stvarnost spada i ova tehnologija. I umjetnost kao jedini izlaz i način da se u potpunosti proživi istinitost, da se pronađe nekakva univerzalna pravda i da pojedinac u potpunosti iskaže sebe. Sve ono što želi, sve ono što ga brine, što ga muči i čemu teži. Dakle, umjetnost je za mene neki utopijski prostor, neka idealna stvarnost kroz koju se može društveni i politički kontekst kritikovati, a da to bude konstruktivno”, kazala je Rebronja te istakla da je Fukoov tekst o heterotopijama jedan od važnijih za sva njena razmišljanja o umjetnosti.

“On kad definiše kakvi su prostori za njega drugi, drugačiji, imaju neku simboličku, skoro pa magijsku energiju, mogu da komuniciraju sa onostranim. On razmišlja, recimo, o muzejima koji nastoje da zadrže istoriju u jednoj zgradi, o grobljima, o brodovima. Ja sam došla do spoznaje da je avion još nekako i veći nivo specifičnog prostora u odnosu na brod. Dakle, još je nekako narodno stvaralaštvo razmišljalo o tome, „čardak ni na nebu, ni na zemlji“. Ti ljudi su u nekom međuprostoru, nisu ni kod svoje kuće, nisu još stigli tamo gdje su krenuli, nisu ni na nebu, ni na zemlji, povezani su u jednom prostoru sa grupom ljudi koju ne poznaju i sama ta izdvojenost dovodi do toga da oni možda imaju dublja razmišljanja u odnosu na svoj uobičajeni tok kad su na poslu, kod kuće ili u nekoj svakodnevici. Bar sam se ja tako vrlo često osjećala na putovanjima, na letu i uopšte ta ideja puta je uvijek bila fascinantna za književnost.”

Govoreći o svojim prethodnim knjigama, sa posebnim akcentom na zbirku „88“, Rebronja je naglasila da su joj jako važni igra formom, koncept i simbolika.

“88 dirki klavira, svaka dirka je jedan fragment, mikrotekst. Neki su rekli da je to pjesma u prozi, da je mikroproza. Jergović je čak rekao da ovo može da bude neka skica za roman kad se zaokruži knjiga. Neki su rekli da ima dramski potencijal jer su to dijalozi. Moja ideja je bila da se stvori neka interakcija sa čitaocem, dakle ova knjiga ne mora da se čita od prve do 88., već svaki čitalac može da zamisli da je pijanista i da krene svojim putem i da svaki dobije neku svoju klavirsku melodiju. Uglavnom me u toj knjizi opsjedala tematika diktature, cenzurisanja knjiga, ali ja sam diktaturu doživljavala na više simboličkih nivoa. Razmišljala sam o slobodi, da savremeni čovjek misli da je osvojio mnogo sloboda. Mi smo ubijeđeni da imamo ljudska prava, ljudske slobode, da je ovo vrijeme kad smo mnogo toga postigli u smislu sloboda, ali zapravo u svakom trenutku, i sad i uvijek, na svim mjestima na planeti se neki vidovi diktatura dešavaju. U svakom trenutku postoje i te državne diktature, ali sam ja malo više razmišljala o tim malim, naizgled nevidljivim diktaturama kao što je diktatura kolektiva nad pojedincem, manjine nad većinom, recimo porodice nad jednim članom porodice, što je vrlo često vezano za diktaturu tradicije nad nečijim pojedinačnim željama, zatim diktatura na poslu i na kraju u tom kontekstu koliko čovjek postane diktator sam sebi u svim tim očekivanjima. Diktatura je metafora koju sam prije ispitivala na mnogo nivoa u ovoj knjizi”.