SIPRI – Povratak politike nuklearne moći

Sve više država oslanja se na nuklearno odvraćanje. Sa rastućim naoružavanjem rastu i rizici, upozorava švedski Institut za istraživanje mira SIPRI. Kolika je opasnost od nove trke u naoružanju?

Naoružavanje je za mnoge zemlje postalo pitanje najvišeg prioriteta – uključujući i nuklearno oružje. Prema podacima Stokholmskog instituta za istraživanje mira SIPRI, svih devet država koje posjeduju nuklearno oružje modernizovalo je i proširilo svoje arsenale tokom 2025. godine.

Pored novih nuklearnih bojevih glava, uvedeni su i dodatni sistemi za njihovo lansiranje, koji mogu nositi kako konvencionalne, tako i nuklearne bojeve glave. Među njima su, na primjer, rakete i krstareći projektili.

U svom godišnjem izvještaju za 2026. godinu istraživači mira ukazuju na opšti trend: sve više država ponovo se oslanja na nuklearno oružje u svrhu nacionalne odbrane.

Titi Erasto, istraživačica u SIPRI-jevom programu za oružje za masovno uništenje, ilustruje to primjerom Finske i Švedske. Njihova politika prema nuklearnom oružju drastično se promijenila nakon ruskog napada na Ukrajinu 2022. godine i pristupanja NATO-u.

„Te države, koje su istorijski bile poznate kao vojno neutralne zagovornice nuklearnog razoružanja, sada aktivno učestvuju u nuklearnoj politici NATO-a, na primjer kroz učešće u vježbama koje simuliraju upotrebu nuklearnog oružja“, objašnjava Erasto za DW.

Prema istraživanjima SIPRI-ja, tokom 2025. godine u svijetu je bilo gotovo 12.200 nuklearnih bojevih glava. Iako je njihov broj neznatno manji nego prethodne godine, to nije pokazatelj razoružanja. Trenutno se više zastarjelih bojevih glava povlači iz upotrebe nego što se uvode nove. Međutim, „očekuje se da će se taj trend u narednim godinama preokrenuti, jer se tempo demontaže usporava, dok se raspoređivanje novog nuklearnog oružja ubrzava“, navode istraživači.

Dok je bivši američki predsjednik Barak Obama 2009. godine bio slavljen zbog svoje vizije svijeta bez nuklearnog oružja, razvoj događaja danas ide u suprotnom smjeru. U februaru je istekao posljednji preostali međunarodni sporazum koji je ograničavao broj nuklearnih bojevih glava – sporazum „Novi START“ između SAD-a i Rusije.

„Sve je više znakova da države koje posjeduju nuklearno oružje zanemaruju ili čak potpuno napuštaju svoje obaveze u vezi sa razoružanjem i umjesto toga demonstriraju svoju nuklearnu moć“, naglašava Hans M. Kristensen, stručnjak za nuklearno oružje u SIPRI-jevom programu za oružje za masovno uništenje i u Federaciji američkih naučnika (FAS). „Oslanjanjem na nuklearna rješenja, države stvaraju nove rizike i podstiču dinamiku trke u naoružanju.“

Prema podacima SIPRI-ja, ukupno devet država posjeduje nuklearno oružje: pored SAD-a i Rusije, to su Velika Britanija, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja i Izrael, koji zvanično nikada nije potvrdio da posjeduje nuklearno oružje.

Podaci SIPRI-ja pokazuju da Rusija i SAD zajedno raspolažu sa oko 83 odsto svih operativnih nuklearnih bojevih glava.

Između ostalog, Sjeverna Koreja nastavlja da razvija svoje nuklearne kapacitete. Prema procjenama SIPRI-ja, ta zemlja bi već mogla imati oko 60 gotovih bojevih glava, a posjeduje dovoljno fisibilnog materijala za proizvodnju još najmanje 30. Tokom 2025. godine režim u Pjongjangu predstavio je i testirao nove raketne sisteme, uključujući interkontinentalnu raketu Hvasong-20 na čvrsto gorivo.

Kina svoje nuklearne snage jača brže od bilo koje druge zemlje. Prema procjenama SIPRI-ja, ta zemlja trenutno raspolaže sa oko 620 nuklearnih bojevih glava, dok ih je prethodne godine imala oko 600. Na vojnoj paradi u septembru 2025. kineska vojska prvi put je predstavila kompletnu nuklearnu trijadu – odnosno nuklearno oružje koje se može lansirati sa kopna, mora i iz vazduha.

Rakete koje mogu biti opremljene nuklearnim bojevim glavama Kina raspoređuje u tri velika polja raketnih silosa na sjeveru zemlje – prema SIPRI-ju riječ je o stotinama silosa. Istovremeno se radi na još 30 silosa u tri planinska područja na istoku zemlje.

„U zavisnosti od toga kako Kina bude oblikovala strukturu svojih oružanih snaga, do kraja ove decenije mogla bi potencijalno da raspolaže sa najmanje isto toliko interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM) koliko imaju Rusija ili SAD“, navodi se u godišnjem izvještaju SIPRI-ja. Ipak, broj kineskih nuklearnih bojevih glava i dalje je znatno manji od broja kojim raspolažu Rusija i SAD. Poruka Kine, međutim, djeluje jasna: želi da na uvjerljiv način odvrati druge države od mogućeg nuklearnog napada.

U Zapadnoj Evropi samo Velika Britanija i Francuska posjeduju nuklearno oružje. Francuska raspolaže sa 290 nuklearnih bojevih glava koje se mogu lansirati sa nuklearnih podmornica ili iz borbenih aviona Rafal. Francuska vlada kontinuirano razvija svoje nuklearne snage i nudi drugim evropskim zemljama mogućnost da imaju koristi od tog nuklearnog zaštitnog kišobrana.

Njemačka ne smije da posjeduje sopstveno nuklearno oružje. To je, između ostalog, predviđeno Sporazumom „Dva plus četiri“ o ponovnom ujedinjenju Njemačke iz 1990. godine. Zbog toga se Njemačka oslanja na američki nuklearni kišobran, a procjenjuje se da je na njenoj teritoriji stacionirano oko 20 američkih nuklearnih bombi.

NATO ovu zajednički organizovanu strategiju odvraćanja uz pomoć američkog nuklearnog oružja naziva „nuklearnim učešćem“. Međutim, pošto američki predsjednik Donald Tramp stalno dovodi u pitanje posvećenost SAD-a NATO-u, njemačka vlada je nedavno pokrenula dodatne razgovore sa Francuskom o mogućnostima bliže saradnje u oblasti nuklearnog odvraćanja.