Sve je dozvoljeno, što nije zabranjeno: Kineski zapisi – istorija…

“Carski ispit” su organizovali i njime upravljali isključivo carevi savjetnici tzv. mudraci. Car nije imao pravo miješanja u rad komisije ili pravo veta na rezultate komisije

Pored zdravlja ili preciznije rečeno, poslije zdravlja, jedan od važnijih ako ne i najvažniji temelj svakog čovjeka, a time i društva, jeste obrazovanje. Drugim riječima, bez zdravog i obrazovanog građanina nema progresa bilo kojeg pojedinca, društva pa time i države. Kad je riječ o zdravlju, ono je stvar “više” sile, sreće ili nesreće pojedinca. Medicina manjim ili pak ograničenim dijelom može uticati na zdravlje čovjeka.

Ali kada je riječ o obrazovanju, čovjek na njega može i mora itekako da utiče. No do obrazovanog čovjeka nije lako doći. Naprotiv. Potrebni su brojni uporni susretni i sinhronizivani napori dugog trajanja da bi se izgradilo što obazovnije društvo i njegova logična (politička) nadgradnja – što obrazovanija i mudrija vlast.

Jedna od važnijih komponenti pa i temelj u formiranju što mudrije, što moralnije, što hrabrije, što vidovitije… vlasti jeste cenzura. To pokazuje kinesko klasično iskustvo. Ali, to pokazuje i njihovo moderno iskustvo, i to na veoma eksplicitan, jasan i lako vidljiv način.

Par riječi o cenzuri kao važnoj komponenti svake vlasti. Utoliko prije, što naše iskustvo o cenzuri ima krajnje negativno i ponižavajuće mišljenje.

Bez obzira u kojoj formi se cenzura javlja (učitelj, sudija, profesor, političar, roditelj, general) ona postoji u svakom društvu i u svakom vremenu. Ona je sine qua non uspjeha ili neuspjeha društva. Tako je oduvijek bilo i biće. Još od pra-biblijskih i drevnih kineskih vremena, pa sve do (vještačke inteligencije) danas. Ona može biti čistilište ljudskog duha i “rđe” koja vremenom po njemu popada.

Riječ je o sistemu (neophodnih) administrativnih, zakonskih i drugih represivnih mjera kojima vlast uređuje društvo i državu po odredbama (najčešće) izvršne i zakonodavne vlasti.

Pored države, brojne su i druge para-državne institucije koje cenzuru koriste kao efikasno sredstvo širenja svoje moći. (Na primjer, razne religije koje cenzuru praktikuju na svoj, često veoma surov način u odbrani svoje dogme tj. vjere u svoju dogmu.)

Znači, cenzura sudbinski utiče na oblikvanje čovjekovog uma i duha, čovjekove kulture, etike, morala, moći i još puno čega. Time utiče i na pravac i pravce kretanja svake vlasti.

Na praktičan način, cenzura se može koristiti u pristizanju vrlini koja uvijek “trči” ispred prirodnog hoda čovjeka kako dinamiku “apsolutnog duha” pojašnjava najslavniji i najveći njemački klasični filozof.

Stoga, cenzura zna biti najvažnija, najneophodnija i najprirodnija “stavka” koja čovjekov duh drži budnim i dinamičnim. Ona može biti “nerv” čovjekove kulture da se duh ne bi ukočio i umrtvio.

Gotovo ni jedna ljudska djelatnost nije toliko važna za pojedinca, grupu, kastu, klasu, naciju ili civilizaciju u cjelini kao cenzura i oblik u kojem se ona javlja i koristi. (Normalno, ko je koristi i u koje ciljeve.) Iako to zvuči kao paradoks, cenzuru treba znati koristiti u pravcu razvijanja i širenja ljudske slobode.

No, sa druge strane mogućnosti zloupotrebe cenzure – su brojne bilo od strane vlasti bilo od strane para-vladajućih institucija kao što su crkva ili politička partija na primjer. Ali i brojni drugi subjekti i pretendenti na moć koji su umislili da su Bogom dani i pozvani da vladaju društvom uz pomoć – cenzure.

Stim u vezi odmah navedimo i ovo. Važno je. Pored ideološke cenzure, najgori i najopasniji oblik cenzure jeste individualna, unutrašnja čovjekova samocenzura. Ona koči, razara i mumifikuje čovjeka. Ulazi u čovjekov um iznutra ga razara i ima svojevoljnu “prirodnost”.

No ako se cenzura “postavi” na naučnim principima ili kulturnoj i obrazovnoj širini, ona može dobiti sasvim drugu upotrebnu vrijednost. A to je da vodi ka otvorenom društveno-ekonomskom zamahu i progresu. To jasno kazuje kinesko iskustvo starije od 2000 godina. Ali i ovo današnje.

Dakle, ovdje nije riječ o ideološkoj ili kakvoj drugoj zabrani umišljenog cenzora ili “uobražene” državne administracije, već je riječ o dostizanju više vrline kao cilju cenzure i pravu na čovjekovo nesputano razmišljanje i pravu na njegovo konkretno stvaralaštvo.

Jasnije rečeno, cenzura je oduvijek bila široko rasprostanjena u svim porama ljudskog života, duha, kulture, politike, administracije itd. Time postaje teško vidljiva. Osim kada je kakva vlast organizuje kao teror i ličnu svojinu. A lično “pravo” na cenzuru postavi kao društvenu obavezu. (Tada je cenzura, dakle, veoma opasna.) Cenzura je produžena ruka života. A to znači politike i može biti njeno remek-djelo.

Višemilenijumska istoričnost kineske civilizacije, jasno pokazuje kako se cenzura – i obrazovanje naroda i vlasti, s njom u vezi – koristila i danas koristi kao važan ključ njene uspješnosti. Ekonomske uspješnosti, prvenstveno.

Ta veza: obrazovanje – cenzura – vlast se najlakše vidi direktnim i neposrednim zapažanjima. (Sa evropske ili kakve druge daljine, fenomen cenzure je manje vidljiv i teže se opaža.)

U smislu izgradnje instituta cenzure u cilju stvaranja obrazovane i kulturne vlasti, Kina je već od 605. godine nove ere izgradila instituciju tzv. Carskog ispita. Ovim ispitom su se odabirali najbolji od najboljih mladih ljudi za rad u državnoj administraciji. Isključivo mladići do 20 godina.

(Interesantno je da žene nijesu imale pravo učešća na Carskom ispitu sve do dolaska komunista na vlast sredinom XX vijeka. A i “ispit” je dobio novu formu.)

Da bi se jasnije vidjela današnja kineska uspješnost, neophodan je relativno duži i istoričniji uvod o Carskom ispitu i njegovoj krucijalnoj važnosti za izgradnju ozbiljne i stručne državne administracije.

Ovaj aspekt je važan za današnju Crnu Goru i izgradnju njenih državnih institucija.

Carski ispit je bio, rečeno je, neka vrsta ulaznice za biranje najkvalitetnijih mladih talentovanih ljudi za državni posao. Riječ je o nekoj vrsti primjene naučne cenzure na temeljima filozofije konfučijanstva (Konfučije 551 – 479 p.n.e.).

Obično je priprema za ispit trajala oko 10 godina. Priprema kandidata se zasnivala na odličnom poznavanju (prvenstveno) konfučijanizma tj.filozofije morala. Sastavni dio ispita je bio i široko poznavanje kineskog života u svim aspektima od geografije do poreskog, agrarnog, seksualnog, irigacionog… sistema.

To znači da se ispitom odabirao – s jedne strane – umni kandidat, a – sa druge strane – gledalo se njegovo praktično, životno iskustvo. Carski ispit tj.cenzura je imala za cilj održanje vlasti i širenje kineskog identiteta na temeljima konfučionizma na cijeloj teritoriji Kine.

Carski ispit su organizovali i njime upravljali isključivo carevi savjetnici tzv. mudraci. Car nije imao pravo miješanja u rad komisije ili pravo veta na rezultate komisije. To će reći da je car prenio ogromni teret odgovornosti na svoje savjetnike da mu odaberu najbolje i najmoralnije mlade kadrove. Ali i da odgovaraju za njihov rad u budućnosti.

Sam kineski car je morao biti mudrac po konfučijanskim obrazovnim “uputstvima”. Car je bio neka vrsta veze između Zemlje (materije) i Neba (ideja) da bi kineska tadašnja stvarnost tj. život bio što prosperitetniji, bolji.

S tim u vezi, evo par neophodnih riječi o konfučijanstvu kao stilu, načinu i suštini kineskog života koji traje do danas. To je važno da bi se približili razumjevanju sadašnje Kine i istovremeno spustili pogled na današnju Crnu Goru i njen odabir kadra za državni posao.