Žene na peronu: Nostalgija i ljepota prisutnosti

Najnovije snimki koje sam vidio na peronu, gdje su zrele žene pleše pjesmu „Žale godine, žale za nama“, nisu samo priče iz prošlosti. To su simboli trajnosti i postojanja u sadašnjosti.

Na peronu, na mjestu gdje se ljudi zagledani u ekran prekriva su štete dana danom, zrele žene pleše sa žarom u očima. Ovo nije nostalgija u obliku pjesme koje muškarci često pjevaju u kafanama. To je manifest – peron se pretvorio u hram, a tijela težišta njišu u ritmu koji diktira srce i ne metronom.

Žene koje su žive sa godinama, koje su s njima doplasile i preplavile svoja tijela. Ovdje imaju priliku da se učidaju kako se stišati i da su emocije vezane za mladost, a sa godinama dolazi ozbiljnost.

Ova pjesma na peronu nije lepo uživljavanje godina. To je dokaz da život ne mora curiti kroz prste dok čekaš svojih pet minuta, prevoz vagona i skrova kupe. Ove žene koje su godine raspjevale glasno pred svima, su na putu u čistu slobodu.

Na mjestu gdje se sretaju rđa i hladan beton, žene prkose godinama. Ovo je simbol trajnosti, kao što su vestalke u Rimu odgovorne za čuvanje svete vatre u hramu hrama boginje Veste.

Žive u muškom svijetu, te žene pjevaju sa hrabrosti i ljepotom prisutnosti. Pjevaju na Dan Evrope, održavajući se prevazilazeći sebe. Također je važno napomenuti da su one istočinjenice godina koji su ih vaspitale, a sada žive u muškom svijetu.