Korijen i nebo susreću se u čovjeku

Slikar Miroslav Miro Šuković za “Informacije CG” govori o novoj izložbi, zbog čega vjeruje da umjetnost treba da otvara pitanja, a ne da nudi gotove odgovore, kako digitalno doba mijenja odnos prema stvaralaštvu i zašto je vjernost unutrašnjem osjećaju temelj svakog istinskog umjetničkog djela

Izložbom “Korijeni neba”, 22. samostalnom, Miroslav Miro Šuković publici u Kolašinu predstavio je novi ciklus radova u kojem, kroz prepoznatljiv likovni izraz, istražuje odnos čovjeka, prirode i unutrašnjeg svijeta.

Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i stvara u Kolašinu i Podgorici. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i autor brojnih zapaženih samostalnih izložbi u Crnoj Gori, Srbiji, BiH i Hrvatskoj. Tokom svoje umjetničke karijere izlagao je u Kotoru, Budvi, Tivtu, Kolašinu, Beogradu, Sarajevu, Valjevu i drugim gradovima. Učestvovao je na brojnim kolektivnim izložbama i likovnim kolonijama, a njegovi radovi nalaze se u privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je nagrade Salona “13. novembar” za 2015. godinu.

U razgovoru za “Informacije CG” objašnjava paradoks da “korijen” i “nebo” pripadaju istoj slici i način na koji se susreću u čovjeku, na koji način kao autor pripada Kolašinu, zbog čega vjeruje da umjetnost treba da otvara pitanja, a ne da nudi gotove odgovore, kako digitalno doba mijenja odnos prema stvaralaštvu i zašto je vjernost unutrašnjem osjećaju temelj svakog istinskog umjetničkog djela.

Na prvi pogled izgleda kao da korijen i nebo ne mogu pripadati istoj slici, ali upravo me taj paradoks zanima. Korijen obično tražimo u zemlji, a nebo iznad sebe. Meni se čini da se oni susreću u čovjeku. Zato je “Korijeni neba” potraga za onim što nas povezuje sa prirodom, sjećanjem i unutrašnjim svijetom. Sve slike u ovom ciklusu nastale su iz tog traganja.

Mislim da nije teško ostati autentičan ako stvarate zbog unutrašnje potrebe. Teško je onda kada počnete da razmišljate o tome šta će biti prihvaćeno ili popularno. Nikada nisam pokušavao da pratim trendove.

Ne razmišljam o simbolima unaprijed. Oni se pojavljuju prirodno tokom rada. Crvena je za mene boja života, energije, ljubavi, ali i žrtve. Ptica je znak slobode, ali i most između zemlje i neba. Kada se pojave zajedno, ne pričaju jednu priču, već otvaraju prostor da svako pronađe svoju.

Priroda me i dalje inspiriše, ali ne kao pejzaž koji treba naslikati. Više me zanima njena unutrašnja logika, njena tišina i simboli koje nosi. Ptica, drvo, kost, kamen ili rijeka za mene nijesu samo motivi, već znakovi jednog dubljeg jezika koji pokušavam da prevedem na platno.

Digitalno vrijeme donijelo je mnogo mogućnosti, ali i opasnost da sve postane prolazno i površno. Ne osjećam pritisak da se prilagođavam, jer vjerujem da slika ima vrijednost upravo zato što nosi trag ruke, vremena i ličnog iskustva. Originalnost nije odluka da budete drugačiji, već posljedica toga da ostanete vjerni sebi.

Jeste. Svaka izložba ima svoju priču, ali ova nosi posebnu emociju jer se dogodila u gradu kojem pripadam. Posebno me dirnulo što je, uprkos snažnoj kiši neposredno prije otvaranja, galerija bila ispunjena ljudima. To mi je pokazalo da umjetnost još uvijek može okupiti ljude oko nečega što je iskreno i trajno. Takvi trenuci ostaju u sjećanju mnogo duže od samog otvaranja.

Mislim da me oba prostora oblikuju na svoj način. Kolašin mi daje osjećaj vremena koje još uvijek teče u ritmu prirode. Tamo dan ne određuje sat, već svjetlost, rijeka, planina i smjena godišnjih doba. Mislim da je upravo taj ritam ostavio trag i na mom slikarstvu. Ipak, vjerujem da nijedan prostor sam po sebi ne stvara sliku. Najvažniji je onaj unutrašnji prostor iz kojeg nastaje potreba za stvaranjem. Nekada je to mir, a nekada nemir, sumnja ili nelagoda. Važno je da je osjećaj istinit, jer upravo iz te unutrašnje istine nastaje slika.

Ne očekujem da svi vide isto niti želim da slike nameću jedno značenje. Volio bih da svako ponese jedno pitanje više nego što je imao kada je ušao u galeriju. Ako se makar na trenutak zaustavi, ako poželi da drugačije pogleda prirodu, sebe ili svijet oko sebe, onda je izložba ispunila svoju svrhu.

Slikar nikada zapravo ne prestaje da radi. Već sam u procesu stvaranja novih slika koje polako oblikuju jedan novi ciklus. Još ne volim da govorim o njima, jer mislim da svaka slika mora prvo da pronađe svoj konačni oblik. Ono što mogu da kažem jeste da bi naredna samostalna izložba trebalo da bude u Baru. Radujem se tom susretu sa publikom, ali za mene je najvažnije da ostanem vjeran procesu stvaranja, jer svaka završena izložba zapravo je početak neke nove.