Lepri: Ne postoji običan život

Italijansku književnicu publika će imati priliku da upozna na Trgu od knjige u Herceg Novom, gdje će 24. jula biti predstavljen njen roman “Petak za ljubav”, u izdanju kuće Clio. Uoči gostovanja, za “Informacije CG” govori o tome kako roman počinje: od jedne slike, pitanja ili unutrašnjeg nemira, ali i kako se tokom pisanja mijenjaju njegovi likovi, prostori i sama autorka; o povratku u mjesta koja su nas povrijedila, o ženskim likovima čija ranjivost nikada ne isključuje snagu…

U književnosti Roberte Lepri nema običnih života, kao što nema ni jednostavnih odgovora. Njene junakinje i junaci često se nalaze na mjestima na kojima nisu željeli da budu, suočeni s gubicima, porodičnim ranama, nepredviđenim preokretima i sopstvenim sjećanjima. Ipak, upravo u tim pukotinama svakodnevice, u onome što je bolno, nesavršeno i naizgled malo, italijanska književnica pronalazi prostor za humor, nježnost i mogućnost preobražaja.

Roberta Lepri, rođena u Ćita di Kastelu, odrasla u Maremi, a danas nastanjena u Grosetu, od 2003. godine objavila je više romana i zbirku priča. Njeno književno interesovanje kreće se između savremene proze, istorije umjetnosti, porodičnih odnosa i onih neobičnih, često nevidljivih mjesta u ljudskom iskustvu iz kojih nastaju velike priče. Studirala je italijansku književnost, a diplomski rad posvetila Mikelanđelu, što je otvorilo i jedan od njenih trajnih književnih puteva – istraživanje umjetnosti, umjetnika i onoga što se krije iza savršenstva.

U romanu “Così celeste”, objavljenom ove godine, povratak u porodičnu kuću postaje povratak u prostor potisnutih sjećanja i davnih povreda. Nakon vijesti o nuklearnom napadu na Varšavu, protagonistkinja se, izolovana od svijeta i odsječena od savremenih tehnologija, suočava s prirodom, samoćom i vlastitom prošlošću. Mjesto koje je nekada bilo prostor poniženja postaje, paradoksalno, prostor preživljavanja i mogućeg iscjeljenja. U tom romanu pejzaž nije samo pozadina: on pamti, pritiska, prijeti, ali i pruža mogućnost novog početka. Sam naslov, “Così celeste”, otvara pitanje o tome da li je ljepota svijeta utočište, ironija ili možda tek pogled koji se mijenja nakon što čovjek preživi ono što je vjerovao da neće moći.

Ova pitanja prirodno se nadovezuju na teme koje se provlače kroz čitav opus Lepri: porodicu kao prvo mjesto pripadanja, ali i prvo mjesto iz kojeg ponekad moramo da se udaljimo; ljubav i gubitak; hranu kao oblik sjećanja i odnosa; humor kao način da se preživi vlastita krhkost; kao i književnost koja iz naizgled običnih života izvlači ono duboko i univerzalno.

Crnogorska publika imaće priliku da upozna Lepri na ovogodišnjem festivalu Trg od knjige u Herceg Novom, gdje će 24. jula biti predstavljen njen roman “Petak za ljubav”, u izdanju Izdavačke kuće Clio. Riječ je o prevodu romana “Hai presente Liam Neeson?”, koji je na srpski jezik prevela Ana Marković. U razgovoru će, pored autorke, učestvovati i prevoditeljka, kao i urednik i izdavač Zoran Hamović.

Uoči susreta s čitaocima, Roberta Lepri za “Informacije CG” govori o tome kako roman počinje: od jedne slike, pitanja ili unutrašnjeg nemira, ali i kako se tokom pisanja mijenjaju njegovi likovi, prostori i sama autorka. O naslovu “Così celeste”, o povratku u mjesta koja su nas povrijedila, o ženskim likovima čija ranjivost nikada ne isključuje snagu, o pejzažu kao aktivnom učesniku priče i o ravnoteži između lirske ljepote jezika i sirove autentičnosti ljudskog iskustva. Razgovarali smo i o tome gdje ovaj najnoviji roman zauzima mjesto u njenom književnom opusu, kao nastavak njenih trajnih tema ili kao korak u novom umjetničkom pravcu.

To je uzbudljivo iskustvo – čas gotovo opojno, čas zastrašujuće. Pomalo je kao kada dijete ode da radi u neku daleku zemlju: moraće da se suoči s izazovima i promijeni navike, ali, ako je sposobno, naći će način da ostavi trag i u novoj sredini. Prevod romanu, bez sumnje, daje novi život. Prevodilac mora dobro poznavati mnoge svjetove: prije svega svijet pisca čije djelo prevodi, ali i savremenu stvarnost u kojoj sam živi. Istovremeno, mora duboko razumjeti kulturu zemlje u kojoj će djelo biti prihvaćeno, kao i senzibilitet njenih čitalaca. Posao prevodioca je veličanstven: on iznova ispisuje djelo, ostajući mu vjeran, i uspostavlja duboku vezu s psihologijom autora. A ako u taj posao uloži čitavog sebe, čitalac će to osjetiti. Smatram da sam imala sreće; vjerujem da moja prevoditeljka Ana Marković posjeduje upravo takvu vrstu senzibiliteta.

U romanu je protagonistkinja Rita nakon saobraćajne nesreće izgubila dio pamćenja. Sjeća se praktično svega iz svog života prije nesreće, osim muškarca kojeg je voljela, onog koji ju je napustio upravo dan prije nesreće. Ne može da ga se sjeti, ali osjeća duboku prazninu i pokušava da joj pridruži lice.

Istražuje, ali niko ne zna ko je on, čak ni kako se zove. Pošto je njihova veza bila tajna, skrivala ju je od svih, pa i od svoje sestre. Na kraju, prijateljica koja ima knjižaru pominje da ju je prije mnogo godina vidjela s njim. Rita traži opis: kakav je bio: visok? plav? A prijateljica ga sažima u jednoj jedinoj rečenici: “Znaš Lijama Nisona?”

Taj glumac postao je simbol priče zato što, po mom mišljenju, utjelovljuje određenu vrstu muškarca: snažnog, tajanstvenog i pomalo nedokučivog. Nekoga koga nije lako zaboraviti.

Ne postoji običan život. Potrebno je samo imati želju da upoznamo ljude i sposobnost da ispričamo njihove priče. Svi smo imali bake i djedove koji su se borili, na ovaj ili onaj način. Moju porodicu činili su sasvim skromni ljudi, ali vjerujem da je svako od njih vodio život vrijedan pripovijedanja. U životima koji naizgled prolaze ne ostavljajući trag ima dovoljno ljubavi, bola i borbe da ispune čitav život pisanja. A tu su i ljudske reakcije. Zašto ljudi različito reaguju na iste događaje? Šta je oblikovalo njihov karakter? Zašto neki odmah odustanu, dok drugi nikada ne odustaju? Koliko je važno iskustvo onih koji su živjeli prije nas? Šta su nam ostavili?

Ako čitaoci u priči prepoznaju sebe, onda sam dobro uradila svoj posao i to me raduje. Moji likovi nastaju na različite načine. Ponekad me inspirišu stvarni ljudi, ali im potom pridam osobine koje oni zapravo nemaju. Drugi put ih izmišljam od početka. Najvažnija mi je teška situacija u koju smjestim svoje protagoniste. Šta se događa ako žena zaboravi svog ljubavnika, ali nastavi da čezne za njim? Šta se događa ako mladi kuvar, koji je sve podredio ambiciji, mora da napusti posao i vrati se na ostrvo na kojem je počela porodična priča? A šta ako se čin dobročinstva pretvori u veliku iluziju i umjesto zahvalnosti proizvede ogorčenost?

Kako pisac reaguje kada se nađe zarobljen na mjestu koje prezire, daleko od svega, bez ikakve udobnosti, čak i bez hrane i odjeće? Sve se svodi na to da ih stavimo na probu. Na pitanje: “Šta ako…?” Jer upravo to život radi: izbaci nas iz ravnoteže i iznova nas prisili da reagujemo.

Da, humor nas spasava, naročito od nas samih, od naših malih svjetova i od patnji za koje vjerujemo da su samo naše. To posebno važi za nas pisce. Kada napišete priču za koju ste mislili da je jedinstvena, a onda vam toliko čitalaca kaže da se upravo isto dogodilo i njima, samo što nisu umjeli da pronađu prave riječi da to opišu, pa vam zahvaljuju što ste ih vi pronašli – morate da se nasmiješite.

Nismo ni jedinstveni ni posebni. Gotovo svi smo izranjavani, prošli smo kroz bolne ljubavi i teške porodice, a ipak smo ovdje. Zar nije divno s vremena na vrijeme nasmijati se sebi i sopstvenoj ljudskoj krhkosti?

U Italiji su porodica i njene protivrječnosti česta tema u književnosti. Roman “L’anniversario” Đulija Bajanija, koji je prošle godine dobio nagradu “Strega”, odličan je primjer za to.

Postoji ogroman jaz između kolektivnog ideala savršene, brižne porodice u kojoj se djeca odgajaju s nježnošću i stvarnosti koju doživljava velika većina: porodica koje odgajaju duboko frustrirane pojedince, ljude koji gotovo nikada nisu istinski shvaćeni.

U jednom intervjuu, izjavila sam da je porodica često prvo negostoljubivo mjesto u kojem živimo. Željela sam da ukažem na to da se nova osoba može naći među roditeljima i braćom i sestrama koji su joj u velikoj mjeri različiti, što neminovno stvara okruženje kroz koje nije lako kretati se. Naravno, ta moja izjava bila je žestoko kritikovana i to upravo od ljudi koji su savršeno dobro znali koliko je istinita.

Hrana je jedna od mojih najvećih ljubavi. I vjerujem da je zaista tako: ono smo što jedemo. Hrana odražava naše krajeve, vrijeme koje posvećujemo ljudskim odnosima i duh koji ulažemo u njenu pripremu, bilo da je riječ o ljubavi ili ravnodušnosti, smirenosti ili žurbi, dobroti ili sebičnosti. Zato hrana toliko toga otkriva. Za stolom su se kroz istoriju razgovarale važne stvari, odnosi su se završavali, ljubavi počinjale, a savezništva sklapala. O onima koji nisu prisutni govorimo dobro ili loše.

Nije slučajno što se Isusovo prvo čudo dogodilo na gozbi, a njegov posljednji čin u društvu apostola bila je večera. A kako je jednom rekla Elsa Morante, koja je poznavala glad izazvanu ratom, najljepši izraz ljubavi glasi: “Jesi li jela?”

Diplomirala sam italijansku filologiju, a profesor koji je vodio moj diplomski rad, Sandro Briosi, bio je vodeći stručnjak za poeziju Mikelanđela Buonarotija. Naravno, nemoguće je ozbiljno pristupiti proučavanju ovog autora, a ne zadubiti se u njegov život vajara i slikara, kao i u njegovu biografiju u cjelini. Mikelanđelo je živio u renesansi, u isto vrijeme kada i Leonardo da Vinči; odrastao je na dvoru Lorenca Veličanstvenog i poznavao i Savonarolu i Botičelija. Bio je to vrtoglav, ali usamljen život. Bio je najplaćeniji umjetnik svog vremena, a živio je kao siromah. U tome je suština – kod njega, kao i kod svake ličnosti i svakog ljudskog bića: mana, pukotina na površini. Veliki ili mali, svi smo puni protivrječnosti.

S Mikelanđelom sam počela da proučavam velike umjetnike. Taj put me je doveo do objavljivanja zbirke priča, svaka je bila inspirisana jednim umjetničkim djelom, pod naslovom “Il volto oscuro della perfezione” (Mračna strana savršenstva), kao i istorijskog romana koji prati sudbinu jedne male, tajanstvene Mazačove slike, “Bogorodice sa škakljanjem”, pod naslovom “Le lacrime di Hitler” (Hitlerove suze).

Proučavajući ta djela, možemo razumjeti sve o psihologiji umjetnika i razvoju društva koje ga okružuje, a možda čak i izmisliti ono što nedostaje u istorijskom zapisu. Šta bi moglo biti uzbudljivije za pisanje?

Počela sam pišem kao tinejdžerka i, kao što se često dešava, pisala sam pjesme koje sam čitala samo ja. Objavljujem već 23 godine. Moj prvi roman nosio je naslov “Sulla terra a caso” i, kako sam opisala u svom najnovijem romanu “Così celeste”, pojavio se u veoma teškom periodu mog života. Duboko u sebi bila sam poput mašine koja je godinama bila pod pritiskom, i na poslu i u porodici. Moja knjiga bila je rezultat te situacije: moj čin pobune, način da okrenem novu stranicu.

Kada se osvrnem, osjećam mješavinu ponosa i nježnosti. Oduvijek sam sebe doživljavala kao spisateljicu, iako sam istovremeno morala da radim još jedan posao da bih zarađivala za život.

Šta je ostalo? Citiraću svoj najnoviji roman: “Čak ni u svijetu koji se bližio kraju, moja želja da pripovijedam nije umrla”.

Hvala vam što ste moj stil opisali na taj način – to je veliki kompliment! Ponekad dugo nosim priču u sebi i živim je. To znači da nikada ne prestajem da mislim o njoj, čak ni dok radim ili spavam. O svojim likovima razmišljam dok vozim, kuvam ili čak razgovaram s drugim ljudima.

Čak i prije nego što zaista počnem da pišem, bavim se istraživanjem: čitam eseje o istorijskom periodu koji želim da istražim, tekstove o psihologiji, pa čak i novinske izvještaje.

Mogu proći godine između trenutka kada prvi put zamislim ideju, uvijek mora da postoji veoma snažan koncept u njenoj osnovi, i trenutka kada počnem da pišem. U drugim slučajevima, međutim, postoji osjećaj hitnosti. Tako je bilo i s mojim najnovijim romanom, koji sam napisala za tri mjeseca.

Najviše me raduje pomisao da mi posvećuju svoje vrijeme. Mogu biti s njima noću, prije nego što zaspe, ili u planinama, ili u vozu. I sve to zato što su izabrali mene. Puštaju me u svoje misli, stvaraju film koristeći moje riječi, osjećaju ono što sam osjećala, ili možda nešto sasvim drugo. Slijede drugačiji put, odlučuju da vole lik koji ja ne podnosim i da mrze mog junaka.

Važno je samo da ne ostanu ravnodušni. Upravo iz tog čina prisvajanja priče nastaju iznenađujuća tumačenja. Jedan od mojih starijih romana završava se tako što protagonistkinja noću pliva u moru, a mnogi čitaoci pretpostavili su da je izvršila samoubistvo. Nisu bili ubijeđeni čak ni kada sam im rekla da to nije slučaj.

Književnost pronalazi sve nove forme i prilagođava se medijima koje joj napredak stavlja na raspolaganje, a ipak opstaje. “Odiseja” je bila usmena poema, a ipak je preživjela milenijume i danas je dostupna u štampanom obliku i kao elektronska knjiga, da ne pominjem njene filmske adaptacije. Štaviše, još tridesetih godina prošlog vijeka guslari u balkanskim planinama i dalje su je pjevali svoje epske pjesme onako kako je i ona prvobitno nastala.

Da, književnost opstaje kroz preobražaj i nastavlja da oblikuje način na koji gledamo svijet.

Pažljiva sam i tiha posmatračica i, kada posjećujem nove zemlje, moj prvi cilj je da razumijem tradicije i karakter ljudi koji u njima žive. Sve me fascinira: hrana, pejzaži, arhitektura kuća. Znam da su okupljanja u Herceg Novom veoma zanimljiva i dobro posjećena; s velikim nestrpljenjem očekujem susret s publikom i zahvalna sam kući Clio i mom izdavaču Zoranu Hamoviću na ovom ljubaznom pozivu.

“Cosi celeste” proizlazi iz razmišljanja protagonistkinje romana – šezdesetogodišnje spisateljice zatočene na mjestu koje prezire. Dok razmišlja o našoj planeti i o tome kako izgleda iz svemira, odlučuje da bi to trebalo da bude njeno ime, s obzirom na to da je uglavnom sačinjena od vode. Ova misao je svakako povezana s osjećajem mira koji do kraja uspijeva da povrati u odnosu na svoje okruženje – seosku vilu u kojoj je u mladosti bila duboko nesrećna.

Moj najnoviji roman je djelimično autobiografski. Iskra koja je pokrenula pisanje bilo je približavanje mog šezdesetog rođendana, horizont koji se sve više približavao, praćen osjećajem kraja života i svijeta. Zato sam zamislila svoj alter ego kako se suočava s događajima koje je bilo izuzetno teško prevazići, dovodeći je do granica njene snage, dok se nalazi između sjećanja na bolnu prošlost i sadašnjosti u kojoj, naizgled, više nema za šta da se bori.

Emocionalno putovanje protagonistkinje odvija se kroz dvije paralelne ravni: prošlost i sadašnjost. Proživjela je tešku mladost, odrastajući u porodici koja nije uspijevala da je razumije, a čak ju je aktivno ometala u ostvarivanju njenih ciljeva vezanih za obrazovanje i pisanje. Da bi preživjela, naučila je da se savija, a da nikada zaista ne odustane. U sadašnjosti joj ostaju dubok osjećaj praznine i gorčina sjećanja koja odbijaju da izblijede. Ipak, upravo na svojoj najnižoj tački prepoznaje svoju vezanost za život i uspijeva da povrati spokoj.

U ovom slučaju, pejzaž zaista ima temeljnu ulogu. Stara vila u koju protagonistkinja mora da se vrati, a prije svega bazen koji je bio predmet rasprava između nje i njene majke, u izvjesnom smislu djeluju kao likovi sami za sebe. Ovo je roman prepun života i smrti, prirode i životinja, kao i nagona za preživljavanjem u neprijateljskom okruženju. Ipak, život često iznova niče upravo na mjestima na kojima ga najmanje očekujemo, počev od nas samih i naših sopstvenih misli.

Vjerujem da je estetska ljepota prvenstveno pitanje ritma, koji je svojstven samoj stvari. A život, čak i u svojoj sirovosti, posjeduje snažan ritam. Naravno, svaka književna situacija zahtijeva odgovarajući jezik; ipak, kao spisateljici, zaista mi je divno kada me prepoznaju po prepoznatljivom glasu, dok istovremeno vjerujem da treba izbjegavati stil koji nastoji da utiče na čitaoca samo da bi mu se dodvorio. To je pitanje integriteta i sigurna sam da dobar čitalac to može da prepozna.

Moj najnoviji roman ponovo se bavi određenim temama koje su mi bliske, poput usamljenosti pojedinca unutar porodice ili teškoća na radnom mjestu. Međutim, rekla bih da neke od tih problema dovodi do krajnosti kako bi ih razriješio – uzmimo, na primjer, usamljenost koja je posljedica starosti. U tom smislu, ovaj roman za mene predstavlja iskorak, jer je prvi put da sam u svoje pisanje unijela izričito autobiografske elemente.